Pratite nas na društvenim mrežama

Nedjeljna preporuka za čitanje

Kultura

Nedjeljna preporuka za čitanje

“Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. (…)

Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruži se, skutri se, lezi. Lezi na leđa, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se postaviti i glavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se.

Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima svakako bi bilo vrlo ugodno čitati; držati stopala na povišenom mjestu – prvi je uvjet za užitak u čitanju.

Dobro, što čekaš? Opruži noge, nasloni stopala na jastuk, na dva jastuka, na priručje divana, na naslon stolice, na stolić za čaj, na pisaći stol, na klavir, na globus. Izuj se, ponajprije. To jest ako želiš držati stopala podignuta, ako ne, opet se obuj. Nemoj sad stajati tako, s cipelama u jednoj ruci i s knjigom u drugoj.

Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na sivoj podlozi, jednolična poput čopora miševa; ali nastoj da ti u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okrutne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara. Što još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje. (…)”

Odlomak iz knjige “Ako jedne zimske noći neki putnik”

ITALO CALVINO – AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK

Roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Kalvina je potraga za odgovorom na vječno pitanje zašto čitamo književna djela. Junaci njegovog romana, Čitatelj i Čitateljka, sreću se u knjižari, oboje sa željom da pronađu nastavak romana koji su započeli da čitaju a koji je greškom izdavača prekinut na pola, umetanjem tabaka nekog drugog romana. Avantura čitanja vodiće ovo dvoje mladih ljudi iz romana u roman, kao kroz spiralu koja se nikad ne završava. Svaki roman koji započnu da čitaju predstavljaće svojevrsnu raskrsnicu na njihovom ličnom životnom putu. Preplitanje života i književnosti očituje se u ovom romanu slikom multiplikovanih romana, čiji je završetak nedostupan junacima sve dok ne spoznaju da su oni sami junaci svih tih romana koje čitaju i da samo oni mogu da utiču i na razvoj radnje i na sam (srećni) završetak kojem toliko teže.

Ako jedne zimske noći neki putnik” ljubavna je priča nesvakidašnja po strukturnoj koncepciji posvećenoj preispitivanju odnosa forme i sadržaja, dihotomije koja vijekovima izjeda književne teoretičare. Kalvinov je roman metanarativne prirode. To znači da ćete se sustretati s pričama u priči, ponekad imati poteškoća s razlučivanjem naratora i na kraju je cijeniti zbog upornog preispitivanja čitalačke i autorove stvarnosti. Život je san i slično.

IRVIN JALOM – GLEDANJE U SUNCE

Savremena psihoterapija, toliko posvećena kritičkom samoispitivanju i istrajna u iskopavanju najdubljih slojeva misli, udaljila se od ispitivanja našeg straha od smrti, najvažnijeg i sveprisutnog faktora koji je u osnovi velikog dijela našeg emocionalnog života. I sam Jalom tvrdi da je to udaljavanje osjetio i na sopstvenoj koži u razgovorima sa prijateljima i kolegama za vrijeme dok je pisao ovu knjigu. Čim bi čuli da piše o prevazilaženju straha od smrti – ubrzo bi svi u razgovoru prešli na drugu temu!

Jalom smatra da se sa smrću trebamo suočiti kao i sa drugim strahovima. Treba da razmišljamo o svom konačnom kraju, da se upoznamo sa njim, da ga razložimo i analiziramo, da ga razumijemo i da odbacimo užasavajuća djetinja iskrivljena shvatanja o smrti.

Gledanje smrti u lice, uz smjernice, ne samo što savladava strah već život čini upečatljivijim, dragocjenijim i vitalnijim. Stoga se Jalom koncentrisao na pitanja kako ublažiti strah od smrti i kako prepoznati i iskoristiti iskustva koja otvaraju oči. Jalom ima i specifičan tehnički pristup psihoterapiji straha od smrti, toliko specifičan koliko je i on sam specifičan kao ljudsko biće. On vodi izvanredne dijaloge sa pacijentima, analizira njihove snove, psihološki interveniše uvijek kada za to postoji razlog i vodi terapiju ka cilju da pacijent preuzme odgovornost za svoje postojanje, za svoj strah od smrti, i da ga trajno učini podnošljivim.

Knjiga započinje sa La Rošfukoovom maksimom: Ni suncu ni smrti se ne može gledati pravo u lice (Ni soleil ni la mort ne se peuvent regarder en face) koje odražava narodno vjerovanje da je opasno gledati bilo u sunce ili smrt. “Ne bih nikome preporučio da gleda u sunce, ali gledanje u smrt je sasvim druga stvar. Potpun i nepokolebljiv pogled u smrt je osnovna poruka ove knjige” – tvrdi Irvin Jalom.

TERRY PRATCHETT – BOJA MAGIJE

Na svijetu koji leži na džinovskoj kornjači (nepoznatog pola), vesela, eksplozivna i uvrnuta ekspedicija kreće na put. Tu su: pohlepan, ali nevješt čarobnjak, naivni turista čiji se prtljag kreće na stotinama malih slatkih nožica, zmajevi koji postoje samo ako u njih vjerujete i naravno, IVICA planete…

Odlomak iz knjige:

Put od Ank-Morporka do Čirma je visok, bijel i krivudav, potez od sto pedeset kilometara rupčaga i dopola ukopanog stijenja, koji se uvija oko planina i ponire u umirujuće zelene doline tropskog drveća, prelazi lijanama isprepletene litice na škripavim mostovima od konopca i generalno gledajući više je živopisan nego koristan.

Živopisan. Bila je to nova riječ za Rinsvinda čarobnjaka (dipl.mg. Nevidljivi Univerzitet [pao]). Bila je to jedna od mnogih koje je pokupio od kada su napustili zgarište Ank-Morporka. Tradicionalan je bila druga. Živopisan je značilo – odlučio je poslije pažljivog promatranja okoline koja je inspirisala Dvocvijeta da upotrebi riječ – da je predio zastrašujuće strmoglav. Tradicionalno, korišteno da opiše usputno selo kroz koje bi prošli, značilo je kužno i trošno.

Dvocvijet je bio turista, prvi ikad viđen na Disksvijetu. Turista, zaključio je Rinsvind, značilo je ‘idiot’.

Dok su opušteno jahali praćeni mirisom tamjana i zujanjem pčela, Rinsvind je analizirao događaje od posljednjih nekoliko dana. Iako je mali stranac očigledno bio poremećen, on je ipak bio širokogrud i značajno manje smrtonosan od polovine ljudi sa kojima je čarobnjak stupao u kontakt u gradu. Rinsvindu je bio simpatičan. Ne simpatisati ga bilo bi isto što i šutnuti kučence.

Trenutno je Dvocvijet pokazivao veliko interesovanje za teoriju i praksu magije.

‘Sve mi se to čini prilično beskorisno’, reče. ‘Oduvijek sam mislio, znaš, da čarobnjak samo kaže magične riječi, i to je to. A ne sve to naporno memorisanje.’

Rinsvind se sjetno složi. Pokušao je da mu objasni da je magija jednom zaista bila divlja i nesputana, ali je ukroćena u maglama vremena od strane Starih, koji su je naveli da između ostalog poštuje Zakon održanja stvarnosti; ovo je zahtijevalo da napor potreban da bi se postigao cilj bude jednak bez obzira na način postizanja. To je praktično značilo da je, recimo, stvaranje iluzije čaše vina bilo relativno lako, pošto je zahtijevalo samo suptilno miješanje svjetlosnih zraka. S druge strane, podizanje prave čaše vina u vazduh na visinu od jednog metra čistom mentalnom energijom, zahtijevalo je nekoliko časova sistematskih priprema, ukoliko bi čarobnjak želio da spriječi jednostavan princip poluge da mu izbaci mozak kroz uši.

Nastavio je, dodavši da se nešto drevne magije još uvijek može naći u svom sirovom stanju, prepoznatljiva – iniciranima – po osmougaonom obliku koje je pravio u kristalnoj strukturi prostor-vremena. Bio je tu metal ocitron, na primjer, i gas oktogen. Oba su zračila opasne količine sirovih čini.

‘To je sve vrlo depresivno’, završi.

‘Depresivno?’

Rinsvind se okrenu u sedlu i pogleda Dvocvijetov Prtljag, koji je trenutno kaskao na svojim malim nožicama, povremeno škljocajući poklopcem na leptirove. Uzdahnu.

‘Rinsvind misli da bi trebalo da bude u stanju da zauzda munju’, reče patuljasti slikar, koji je posmatrao usputne pejsaže sa svog malog dovratka na kutiji koja je visila oko Dvocvijetovog vrata. On je čitavo jutro proveo slikajući živopisne poglede i tradicionalne scene za svog gazdu, i bilo mu je dopušteno da malo ohladi uz cigaru.

‘Kada sam rekao zauzdati nisam mislio zauzdati’, odbrusi Rinsvind. ‘Mislio sam, ovaj, jednostavno sam mislio – nemam pojma, prosto ne mogu da nađem pravu riječ. Eto, mislim da bi svijet treblo da bude nekako bolje organizovan.’

‘To je samo fantazija’, reče Dvocvijet.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH