Pratite nas na društvenim mrežama

Nedjeljna preporuka za čitanje

Kultura

Nedjeljna preporuka za čitanje

“People say that life is the thing, but I prefer reading.” – Logan Pearsall Smith

Za sve strastvene čitatelje koji su cijeli život sami sebi prepisivali čitanje odličnih knjiga, nije iznenađujući podatak da čitanje može imati pozitivan efekat na mentalno zdravlje i odnose koje gradite s drugim osobama, ali razlozi i načini sada postaju malo jasniji zahvaljujući istraživanjima o utjecaju koje čitanje ima na ljudski um. Od polovine devedesetih i otkrića “neurona koji djeluju poput ogledala”—neurona koji u našem mozgu reagiraju kada nešto sami radimo iIi kada vidimo da neko drugi radi istu stvar—neurologija empatije postala je daleko jasnija. Studija koju je 2011. objavio Annual Review of Psychology, zasnovana na analizi funkcionalne rezonance mozga sudionika, pokazala je da kada ljudi čitaju o nekom iskustvu dolazi do stimulacije u istim neurološkim područjima kao kada lično doživljavaju to iskustvo. Koristimo se istim neurološkim mrežama kada čitamo priče i kada pokušavamo odgonetnuti osjećaje druge osobe.

Druge studije objavljene 2006. i 2009. pokazale su nešto slično—da ljudi koji čitaju dosta književne fikcije imaju bolji osjećaj empatije (čak i nakon što je uzeta u obzir i potencijalna mogućnost da ljudi s većom sposobnošću empatije možda po svojoj prirodi preferiraju čitanje). Jedna utjecajna studija koju je 2013. objavio Science otkrila je da je čitanje književne fikcije (ovo se ne odnosi na čitanje popularnih djela fikcije i literature zasnovane na faktografiji) poboljšalo rezultate koje su ispitanici imali na testovima kojima se mjerila socijalna percepcija i empatija, ključni pokazatelji u okviru “teorije uma”: sposobnost da se s preciznošću pogodi o čemu razmišlja ili kako se osjeća drugo ljudsko biće je vještina koju ljudi razvijaju tek oko četvrte godine života.

Dakle, čak i ukoliko se ne slažete s tezom da zbog čitanja književnih djela bolje tretiramo jedni druge, čitanje je način da budemo bolji prema sebi. Pokazalo se da čitanje dovodi naš um u stanje zadovoljstva koje je nalik transu, slično kao meditacija, i da ima iste zdravstvene učinke kao stanje duboke relaksacije i unutrašnjeg mira. Osobe koje redovno čitaju bolje spavaju, imaju niži nivo kortizola, veće samopouzdanje i manje su sklone depresiji u odnosu na osobe koje ne čitaju. “Književnost i poezija su lijek”, kaže autorica Jeanette Winterson. “Ono što one liječe su tragovi puknuća koje stvarnost ostavlja na našoj mašti”.

Ako ste ove nedjelje u potrazi za knjigom koja će nahraniti vašu maštu, preporučujemo vam sljedeće:

Marina Vujčić – Pitanje anatomije

Florijan Bauer je asocijalni udovac s velikim prihodima od patenta koji je svojedobno osmislio. Dane provodi po točno zadanom rasporedu, ne druži se ni s kim, a jedinu potrebu za drugim čovjekom osjeća kad je u pitanju milovanje leđa. Radi se o, kako sam kaže, pitanju anatomije. Naime, otkako mu je supruga preminula, njegova leđa žude za milovanjem, i to lišenim bilo kakve seksualne aluzije. Iz tog se razloga odlučuje dati oglas u novine i dobro platiti osobu koja će znati udovoljiti njegovim zahtjevima.

Na oglas će se javiti Veronika Vinter, bankarska službenica s kreditom u “švicarcima” i skrivenim slikarskim ambicijama kojoj prijeti isključenje struje. Njihovih će prvih nekoliko susreta proći u službenom tonu, no onda će Veronika Florijanu pokloniti sliku inspiriranu njegovim leđima.

U svom šestom romanu, Pitanje anatomije, Marina Vujčić kao temu opet uzima usamljenike, čudake. Ono što se isprva čini kao komedija karaktera i situacije, brzo će se pretvoriti u introspektivnu vivisekciju dva usamljena ljudska bića. Jer Florijanu, ali i Veroniki, ne nedostaje samo milovanje u životu. Mnogo je važnije pitanje što im se krije ispod kože.

Dodiri kod Marine Vujčić – kao uostalom i riječi – nisu ni bezazleni, ni nebitni. Ona svojim pričama otima svakodnevni život banalnosti i zaboravu; iz „prosjeka“ izvlači slike, priče i ljude koji se potom duboko usijecaju u čitateljski imaginarij. U pitanju je autorica koja precizno, izbrušenim stilom, finom ironijom i velikom vještinom pisanja razotkriva sve ono što mislimo i osjećamo. I, naravno, skrivamo.

Helen Macdonald – J kao Jastreb

Ovi memoari predstavljaju mnogo više od prostog uvida u nečiji život – ovo je život svih onih koji se mogu nazvati čovjekom.

Suočena sa gubitkom oca, Helen se okreće divljini utkanoj u ptici kojoj se divi od malena – jastrebu-kokošaru Mejbl; prikazujući put u magičnu širinu misaonog toka jezikom koji nas odvodi u predivne krajeve Velike Britanije. Pripitomljavajući divljeg jastreba, Helen prolazi kroz raličite životne faze, lagano se udaljavajući od prošlosti, puštajući je da ostane negdje iza.

Kroz knjigu ćemo tako saznati zašto su ptice poput jastreba i pojam smrti neraskidivo povezani, propitkivat će se koliko ima istine u tome da boravak u prirodi te mir koji ona nudi može liječiti sve rane, ali i dobiti snažan uvid u život osobe kojoj je u nekom trenutku jedina motivacija za ustajanje iz kreveta njena jastrebica.

Jezik pisanja je vrlo pitak, a istovremeno poučan i jezgrovit. Ako ste raspoloženi za nešto drugačije ljetno štivo, razmislite baš o ovoj knjizi.

Francis Scott Fitzgerald – Ova strana raja

Knjiga prati američku poslijeratnu mladež. Površnost, žudnja za materijalnim, za pokazivanjem, nekvalitetni međuljudski odnosi, pijančevanja, život iznad svojih mogućnosti, neizvjesnost budućnosti, “ćudljivost, sklonost poziranju, lijenost i svojevoljno izigravanje budale” su nešto na što se Fitzgerald kritički (u romantičnom smislu kritički) osvrće. Glavni lik Amory Blane mladić je koji živi takvim načinom života. Fitzgerald ga simpatizira (unatoč svemu) i izdvaja iz okoline jer je donekle svjestan da takav način života ne donosi ispunjenje.

Ne možemo ne primijetiti činjenicu da je ova knjiga, iako stara gotovo sto godina, tako primjenljiva na svijet u kojem živimo. Sva ta američka poslijeratna atmosfera tako je poznata današnjem čovjeku. Jedino način na koji se danas autori kritički osvrću na cijelu priču je potpuno drugačiji – pripadnici američke takozvane izgubljene generacije to čine lirski, poetično, romantično, između redaka, a danas se ogoljavamo do kraja.

F. Scott Fitzgerald (1896. – 1940.) jedan je od najznačajnijih američkih književnika modernizma, pripadnik čuvene izgubljene generacije i sinonim za burne dvadesete godine prošlog stoljeća, tzv. doba jazza. Nakon mladosti provedene na Srednjem zapadu odlazi na studij u Princeton, ali ga napušta prije dovršetka i prijavljuje se u vojsku potkraj Prvog svjetskog rata.

Iskustva tog razdoblja pretočio je u svoj prvi roman Ova strana raja, s kojim je poput meteora zasjao na američkoj književnoj sceni. U sljedećih nekoliko godina objavio je nekoliko značajnih proznih djela među kojima se ističu Priče iz doba jazza i Veliki Gatsby, njegov najuspješniji roman. Tridesetih godina, izmučen alkoholizmom, burnim brakom sa psihički bolesnom Zeldom Fitzgerald i besparicom, sve više se okreće pisanju za novac, pa čak radi i kao holivudski scenarist, a uz niz kratkih priča do prerane smrti od srčanog udara objavljuje još samo roman Blaga je noć. Ipak, uticaj njegovih elegičnih, ali i ironičnih djela u kojima se u potrazi za američkim snom sudaraju duh modernog doba i romantičarski ideali u američkoj se književnosti osjeća i danas.

Nastavi čitati

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH