Pratite nas na društvenim mrežama

Nedjeljna preporuka za čitanje

Kultura

Nedjeljna preporuka za čitanje

“Stvari koje želim znati su u knjigama. Moj najbolji prijatelj je čovjek koji mi daruje knjigu koju nisam pročitao.”

Abraham Lincoln

Mišel Uelbek – Pokoravanje

Fransoa ‒ univerzitetski profesor i stručnjak za legendarnog dekadentnog pisca Uismansa, usamljenik na pragu srednjeg doba kome život prolazi u sezonskim ljubavnim vezama sa studentkinjama ‒ isprva je nezainteresovan za aktuelne predsjedničke izbore koji potresaju Francusku te 2022. godine.

Međutim, kada se u drugom krugu izbora, pored neizbježne Marin le Pen, neočekivano nađe harizmatični lider Muslimanskog bratstva, i kad političke igre učine da iza njega stane praktično cijela francuska politička scena ‒ Fransoa shvata da će se svijet u kome je dotad živio relativno zadovoljno i sigurno brutalno promijeniti.

Na biračkim mjestima izbijaju neredi, izbori se odlažu, automobili gore na ulicama Pariza, a porodica djevojke jevrejskog porekla s kojom se Fransoa viđao prethodnih mjeseci odlučuje naprasno da se iseli u Izrael… U trenutku kada se građanski rat čini neumitnim, Fransoa se sklanja u unutrašnjost zemlje da sačeka rasplet eksplozivne situacije. To putovanje postaje i unutrašnja odiseja do najmračnijih kutaka njegove duše i okrutno suočavanje s činjenicom da nikakvog dubljeg životnog smisla više nema.

Francuska za to vrijeme, a s njom i veći dio Evrope, ipak bez mnogo potresa ulazi u novu eru. Društvene promjene mijenjaju i pojedince, a Fransoa i njegovo okruženje reaguju različito. Umorna, istrošena judeo-hrišćanska Evropa postaje lak plijen najmlađe i najprodornije monoteističke religije. Islam unosi novu energiju i smisao u život dojučerašnjih liberala i egalitarista…

Knjiga “Pokoravanje” je knjiga koja će obilježiti mnoge godine pred nama. Knjiga koja umjesto nas postavlja teška pitanja, i ostavlja ih otvorenim. Knjiga koju mnogi proglašavaju proročkom ‒ zbog brutalne koincidencije da je baš Mišel Uelbek bio na naslovnici magazina Charlie Hebdo uoči masakra (zbog čega je i sam autor evakuisan iz Pariza nakon tragedije) i da je objavljena istog dana kada se taj zločin dogodio.

Tanja Stupar Trifunović – Satovi u majčinoj sobi

Zbog teme i zbog pripovjedačkog postupka ovaj roman suptilno se suprotstavlja epskim vrijednostima unutar kojih se žene posjeduju kao oružje ili dobar konj, a tematiziranje samog procesa sjećanja i njegove relativnosti, na čemu je roman kao cjelina u značajnoj mjeri građen, suprotstavlja se epskoj apsolutnoj prošlosti i njenim ideološkim implikacijama. Istovremeno, satovima kao spravama kojima se mjeri vanjsko, mehaničko vrijeme suprotstavlja se unutrašnje, biografsko i biološko vrijeme ženskog glasa koji nam roman pripovijeda, ali i nepovratno izgubljeno vrijeme likova koji do tog glasa nisu mogli ni doći.Almir Bašović

Iako se ogroman dio romana dotiče ljubavnih odnosa njegov je temelj ipak (ne)savršena ljubav majke i kćeri koji se uvijek iznova preslikava iz generacije u generaciju. U ovoj višeglasnoj prozi Tanja Stupar Trifunović daje glas djevojčici, ženi i majci u svakoj od nas. Njezina se junakinja preobražava pred našim očima poput glumice koja učas iza zastora mijenja kostim i izlazi na pozornicu prepuna ožiljaka svoje prethodnice. U toj je polifoniji majčin glas najjači jer ničiji glas ne može izazvati toliku bujicu emocija koliko majčin. Od tog se zvuka možete rasuti u milijune komadića. Pripovjedačica Satova majku uistinu upoznaje nakon smrti kroz stvari i tragove koje je ostavila u obiteljskoj kući. One oživljavaju u njezinim rukama i govore svoju priču. Ova gusto tkana proza vrvi motivima koji se kreću od onih iskonskih kao što je rađanje/stvaranja života pa sve do kušanja raznih oblika tog istog života. Očite aluzije na Tolstojevu Anu Karenjinu, feminističku heroinu, svjedoče o univerzalnosti i aktualnosti ženskog pitanja u patrijarhalnom društvu gluhom za one unutarnje jeke:

“Ana pati od previše očekivanja. Ako se malo bolje zagledaš, iz svake žene viri Ana, koja mašta da pobjegne od muža. Kojoj poklopci ispadaju iz ruku i ručak zagorijeva jer previše želje i sna miješa u svojim rukama. Ane u četama hodaju gradom. Neke se kriju bolje, neke gore. Ane prodaju papriku na pijaci i sjede za pultom u banci. Ane ljube djecu i muževe, potom zatvore oči i putuju u kosmos. Ane su astronauti, piloti i blijede žene što jedu supu za stolom.”

Satovi u majčinoj sobi je roman koji nema konkretan početak i kraj, a ipak čini harmoničnu cjelinu. On je izrezani komad života koji se vrti u krug i nudi osjećaj i iluziju otkrivenja. Njegova se junakinja kao i pripovjedač Combraya izdigla iznad svijeta i smrvila sve oko sebe da mu pronađe svrhu, početak i kraj.

Odlomak iz romana:

XXXII

Šta će biti ako povjerujem sopstvenim riječima
i odem da ih tražim, rekla je Ana. I tutnula mi u ruke
svežanj papira.

Anine bilješke
(Prvi dio)

I
Moj muž je Banović Strahinja, junak koji je opro-
stio nevjernoj ljubi. I otkupio njenu glavu s kojom su
se njen otac i braća već igrali. Meni je bilo svejedno.
Ionako, do pola sam bila Strahinjina, a od pola Vlah-
Alijina. Voljela sam Strahinju, ali voljela sam i Aliju
dok me je volio tako da me je otimao i od Strahinje i od
braće Jugovića i od mene same. Pola mog lica hodaće od sad
kraj Strahinje u sjeni. Pola mog srca trunuće s Alijom.
Možda su braća imala pravo. Da su me konji razvukli ne
bi me svaki dan ova muka razvlačila. Da su me nožima iz-
boli ne bi me u srcu bolo nesprestano.
Što me Strahinja ne ostavi Aliji, lakše bi
mi bilo podnositi tuđina kraj sebe nego tuđina u sebi.
Plakala sam kada me Alija od kuće otrgao, plakala sam
kad me Strahinja kući vratio. Velik je Strahinja,
oprostio mi je. Ali čemu. Niko me ništa nije pitao.
Jugovića, Strahinjina, Vlah-Alije. Čija li sam?
Niko me nije pitao.
Preživjela sam, lijepa moja djeco Strahinjina,
tužno moje srce Alijino, gorka moja krvi Jugovića.

II
Dok sam hodala lagana peronom i srce mi je bilo
lagano i lako ga je ukrao onaj koji je ušao u isti voz. Na
prolaznim stanicama i lica kroz srce prolaze lakše.
Njegov glas mi je skliznuo u uši. Čim sam ih ugledala
zavoljela sam njegove ruke kojima je pridržavao majku.
Bože, poželjela sam da i mene pridrži tim jakim ruka-
ma jer sam odjednom bila krhka i nestabilna. Karenjin
nije svojim rukama jako stiskao mene koliko naš si-
gurni život u kojem su se znala pravila i znalo se gdje
su ulazna, a gdje izlazna vrata. Bila sam jednako laga-
na i taj dan kada sam pošla da ispratim sve vozove.
Između lokomotive i posljednjeg vagona ukrcala se naša
strašna ljubav. On je otišao u onu zemlju gdje se lakše
gine nego živi. A ja, otišla sam da ispratim zadnji
voz koji je ljubavno klizio ka meni da uzme moje tijelo
opčinjeno viškom želje. Viškom ljubavi prema živo-
tu u kojem nije bilo dovoljno čvrstih ruku da me prid-
rže. Njegove ruke samo su lepršale oko mene kao šalovi
od svile, kao dan koji se gubio u izmaglici. Voljeni moj
Vronski, neozbiljni moj dragi, da je život bio bar upola
šarmantan kao ti. Naprotiv, bio je strog i pravičan
kao Karenjin koji je svojim rukama prekrio lice našeg
sina. I nije mi dopustio da ga vidim, tog jedinog muš-
karca koji je mogao da me pridrži kao ti majku na sta-
nici, onda. Ne ljutim se ni na tebe, ni na njega, dala sam
obojici od svoje ljubavi koliko sam mogla. Voljeli ste
me, svaki na svoj način, onako kako ste jedino umjeli.
Samo mi je žao što nisam vidjela sina, on je imao
meku i plavu kosu. Čuvaj mi sina Karenjine, onako kako
mene nisi znao čuvati. Voli mi sina Karenjine, onako
kako mene nisi znao voljeti.
Reci mu da je majka otišla vozom da pronađe
neki svijet sa više ljubavi, za njega, za nas. Oprosti mi
Karenjine, što nisam znala bolje da nas lažem.

III
Ruke doktora Šarla su bile savršeno osjetljive
na epruvete, pincete, sitne lijekove raspoređene po
kutijama, ali pred njima je uzmicalo moje meko tijelo,
oblo i toplo. Dosada se prelijevala po rubovima naših
dana. Dosada u kojoj su njegovi pogledi bludili kroz mene,
a moji se lijepili za oči pune želje. Bila sam još mlada,
bila sam uzduž i poprijeko puna života koji je navi-
rao iz svih ponornica u meni. Iz uglova kuće, iz čaša,
stolica i ormara. Sve je htjelo da me dotiče. On je bio
miran i odsutan čovjek. Obala do koje se ne može stići.
Nijedna oštra hrid, nijedan galeb koji nervozno kreš-
ti. On je bio čist, a ja sam se igrala po kući i u bašti
i nastojala da se uprljam hranom, zemljom i bojama. I
tuđim rukama po sebi. On sve što je vidio nije gledao.
Slagao je kutije s lijekovima uredno po policama. Po-
složio je i mene u neku od tih kutijica. Jednom, sve sam
ih popila i otišla da procvjetam u bašti. Neka me
beru i neka me raznosi vjetar. Hirovita sam i mazna kao
mačka. On ništa ne razumije, ni moje opruženo i mirno
tijelo. Kroz suze je pomislio, sad je savršena. Tako smi-
rena. Moja draga. Ovaj put samo moja. Umro je od tuge za
mnom. Jadni moj Šarl, jadna ja, jadni naši snovi o sreći
zdrobljeni u njegovim mirnim očima, u mojim nemirnim
očima, u nepokolebljivoj monotoniji ovog mjesta koja se
nadnosila nad nama.

IV
Nećemo da se lažemo. Ne zanima me s kim će se
oženiti. Njegova koža je meka. Ja sam mala djevojčica
koja zna šta hoće. Uživanje. Suviše sam gladna života
da bih ga vezala uz sebe i molila za ljubav. Ionako mu se
pletem po prstima dok me svlači. Baš me briga za su-
tra. Moram preživjeti danas. Oko mene zjapi smrad i
siromaštvo kao gladna aždaja, sve je toliko loše da
nestajanje u njegovim rukama postaje jednako uspinjanju
u nebo.
Dragi moj, kožo moja povrh moje kože. Moj savrše-
ni Ljubavniče. Želim da mi budeš samo to. I sve to.
Savršeni Ljubavnik kojeg ću voljeti čitav život dok
budem hodala svijetom štaveći kože prstima drugima
jednako vješto, jednako predano, uvijek pomalo tražeći
tebe. Moje je srce na svom mjestu. Moji su svjetovi srasli
s tvojim prstima. Po nama pada kiša života koji tek
dolazi i ja se, zagnjurena u tvoje grudi na kojima mirišu
pomiješani sapun i koža, radujem svakom trenutku koji
može da nas strastveno obuzme i potvrdi nam da smo
postojali.

V
Raspeta na tvojim rukama, svaki put uskrsnem u
sebi. Kada mi na ljubav dobace kamen. Kada mi pljuvačkom
peru kožu. Kada mi blato i riječi pomiješane bace u
lice jer ništa čisto nije za mene.
Oprala sam noge onom kojem sam trebala. Ljubila
sam one koji su me trebali.
Srce mi je za jednoga, tijelo je pogača od koje gla-
dan odlomi. Sretna sam, znaju oni koji me poznaju. Lice
mi pjeva dok hodam ulicama i noge lagane ne znaju za umor
ni rane.
Moj je zaštitnik nevidljiv. Moj je vitez ostao
bez tijela od kojeg je načinio vrata. Čekam vas. Svi mi
možete doći kroz mene, rekao je.
Ne bojim se, ne boli me. Ja sam obična djevojka kojoj
su jeftinim trikovima krali srce dok ga on nije uzeo
sasvim.

VI
Odveo me je na neku livadu obasjanu mjesečinom.
Podigao mi je suknju i kleknuo. Gledali su me golu i mjesec
i on. Kao da odnekud sav svijet viri u mene. I njegovo lice
i moje noge i mjesec bili su bijeli, samo taj procijep, ta
tamna crta i noć bili su crni.
Ja sam plakala poslije, ne znam da li od sreće ili
tuge. I svaki put isto, dok su neki dripci u meni pokuša-
vali iščačkati sami sebe, brzi i nevješti, ja sam vidjela
mjesec i njegovo lice i plakala i smijala se odjednom. Po
danu su upirali prstom i govorili da sam luda. Noću se me
kao zvijeri vrebali odasvud i grabili iz mraka. Nije me
bilo briga. Samo da je moj mjesec tu. Da mi se smije, da mu
se smijem. Da ne vidim njihove lude oči pune zla.

VII
Ležali smo goli u nekoj udubini na obali rijeke. On
je bio mlad. I svaki mišić na njegovom tijelu je titrao
dok smo rukama pretraživali tijelo onog drugog. Ja sam
bila prva žena sa kojom je legao, on je bio prvi muškarac
kojem sam se podala. Šaputao je kako sam njegova jedina,
kako ćemo se vjenčati, kako ću mu roditi djecu i kako
nikad neće prestati ljubiti moje tijelo. Govorio je o
duši koju osluškuje u mojim njedrima. I kako šumim kao
rijeka. I kako nikad nije doživio nešto ovako lijepo. Ja
sam mu sve vjerovala jer govorio je nježno i lijepo i njegove
oči su odražavale istinu vode kraj nas i istinu zemlje
pod nama.
Poslije, on se zavjetovao Bogu. Jedinom. I postao
svet.
Ja sam postala obična žena.
Ostavljena.

VIII
Šta je to što u životu žene ima ukus gorkih
badema? Ti si neprobavljivo mjesto u meni. Majka ćuti
izdužena kao okomiti rub prozora koji vodi ka terasi.
Otac lupa tanjire o pod. Lupa riječi teških i surovih.
Majka ćuti teško i surovo. Buka i tišina, teško i
surovo. To je ljubav. Neprobavljivo mjesto u meni. Teško
i surovo.

IX
Stajao si na mostu nasuprost mene. Pod nama je
bila voda i igralište i grad u daljini. I ja sam tonula u
vodu, u igralište, u grad. I davila sam se i ljuljaške su se
ljuljale same od sebe na praznom dječjem igralištu i grad
je nestajao u rupi većoj od njega. I svjetla su se palila
i gasila naizmjence. I sijalice su redom pregorijevale.
I most se zaljuljao pod nama dok si se udaljavao od mene.
I rekla sam da ne želim biti ničija. I svijet se
rasprsnuo. A moja duša vjenčana s tobom se razdvojila
od tebe i divljala s vjetrom danima. To što je osta-
lo od mene bio je jedan tužan prizor. Jesi li vidio sru-
šene zgrade poslije zemljotresa, jesi li vidio oživjele
utopljenike, jesi li vidio brod razlupan na obali i
mrtve ribe po palubi koje ne umiju više otplivati ni-
kud.
Jesi li vidio sebe u ogledalu poslije te noći? Jesi
li bio isti?
Jesi li vidio kako proklija iz nečeg mrtvog ne-
što živo?
Nešto živo je uspuzalo uz nogu, kroz moje srce do
glave. Cijelo tijelo mi se treslo. Nisam znala ko sam.
Biljka, čovjek, odbačena stvar?
Nad vodom su letjele mušice i anđeli. Svijet je
bio privid koji se priviđao prividu.
Mogla sam sto puta da umrem i rodim se drugačija.
Moj ženik me je ostavio samu na mostu. Pola moje
duše je otišlo od mene.
Bol mi se rugala u utrobi, u kostima, u granama
drveća, u svim mjestima gdje smo srasli i njihali se sku-
pa. Sada je samo pola slike titralo na ekranu. A druga
polovina je bila siva.
Tražila sam se u kamenju, u prašini, u korijenju.
Molila sam ptice da mi pozajme dušu. Sastavljala sam
se od trica, od komadića, od šljunka sa dna rijeke. Hoda-
la sam bosa po šiblju i staklu, sa nogama kao tuđim, da
vidim da li mi još može poteći krv.
Stvorila sam se iznova od ribljih krljušti,
očiju i otpadaka nasukanih na obali. Ležala sam gola
kraj vode i onda me je jedna divlja i nježna žena pove-
la za ruku i rekla idi da živiš kako god znaš. Idi da
se pronađeš i sastaviš iz svih slika koje će ploviti
rijekom ka tebi i podigni sve brane i teci. Sad si slo-
bodna. Saznala si ko si.
Ustala sam iz mrtvih i pošla da živim s kora-
cima divlje žene, i dlakama koje su se ježile kao u mačke
na svaku opasnost koja mi se prikradala.
I tijelo mi je postalo gipko i lako, a koža sede-
fasta. I oči su mi odražavale čitav svijet od kojeg sam
postala. I moja duša je uvijek pomalo šumila i mirisa-
la na rijeku. I sve je u meni neprestano teklo.

Borislav Pekić – Kako upokojiti vampira

Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ‘Kako upokojiti vampira’, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.

Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog. Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema naučnom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz, Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu. Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ‘Kako upokojiti vampira’ ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine. Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ‘Besnilo’ i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.

“Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.“ Borislav Pekić

‘Kako upokojiti vampira’ nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ‘strukturalistički’, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države?

‘Vampir’ je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.

 

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH