Pratite nas na društvenim mrežama

Nedjeljna preporuka za čitanje

FOTO: Priscilla Du Preez/Unsplash

Kultura

Nedjeljna preporuka za čitanje

Čitanje knjiga, osim što nas opušta i zabavlja, ono nas (dokazano) liječi i čini boljim ljudima. Ipak, neće nas svaka knjiga duhovno obogatiti i zato treba pametno odabrati.

Knjige su zabavne jer imamo mogućnost uživljavanja u doživljaje glavnih junaka i proživljavanja njhovih avantura u svojoj mašti. Nadalje, knjige povezuju i potiču na sklapanje prijateljstava, jer ako ste ljubitelj određenog autora, možete se učlaniti u fan club te stvarati kontakte i dijeliti iskustva s istomišljenicima iz cijelog svijeta.

Ovu nedjelju vam preporučujemo knjige ženskih autora, a u nastavku teksta saznajte koje.

Razmnožavanje domaćih životinja – Tanja Stupar Trifunović

“Najnovijom knjigom pjesama Razmnožavanje domaćih životinja Tanja Stupar Trifunović iznova dokazuje pjesničku autentičnost u BiH i na prostoru koji zaprema jedan jezik s više različitih naziva. Ova knjiga utjelovljuje Kafkinu rečenicu da književnost treba biti sjekira koja razbija led na jezeru koji se nalazi u čitateljima. Njene najnovije pjesme vas neće maziti, one vam nude nježnu brutalnost gdje se pjesnička istina ostvaruje dugim, narativnim pjesmama. Cijela je knjiga prožeta herbertovskim duhom igre i ironije, gdje se miješa monoteizam sa paganstvom, i gdje su likovi iz grčke mitologije survani u blato i čamotinju naših današnjih života. Mitološke junakinje / junaci su poljuđeni i data im je draž nesavršenosti malog balkanskog čovjeka / čovječice što proizvodi efekat teške ironije pune humora. Ovo je knjiga o ženama naših prostora, njihovoj hrabrosti, njihovim svakodnevnim usponima i padovima. Jedan katalog ženskih sudbina nabijen mudrošću nekog ko traga za ljubavi unatoč neizbježnim porazima.” – Faruk Šehić o knjizi “Razmnožavanje domaćih životinja”

Savremeni bog

Iako kažu da te nema mogao bi da nam zatrebaš
pa sam brže bolje krenula da te tražim i smišljam mašti sklona
svemu ostalom nevična čula sam kako pričaju o duhu vremena
i kako se prilagoditi treba ko misli da preživi
Gdje si ti što tamo više nisi gdje smo te ostavili
a nisi se dao konzervirati iako su konzervatori vrijedno radili
(svima je nezgodno da im kažu da te tamo nema
jer oni još uvijek pošteno zarađuju na tebi)
Slabe vjere i loših živaca što i nije loša poputnina
jer tvrdu vjeru samo u tvrde stvari čovjek može imati
a ti si sav satkan od mekoće i nedoumica
rekoh sebi isto se istim da spoznati
i krenuh u ovu neobičnu avanturu
On bi takođe nestabilnog karaktera mogao biti
Takvo je vrijeme došlo gdje bi se mogao djenuti
taj luckasti savremeni bog
u ovom svijetu velikoj igraonici gdje roditelji sjede tužno sa strane
i gledaju
kako djeca trče gore-dolje po besmislenoj skalameriji
i njihove oči govore gdje si dok u kadar ulazi klaun
(na računu uredno stoji ispisana cijena za animatora)
rođendan traje izluđujuće dugo dok majke jezicima premeću
dječije navike
sva zimovanja i ljetovanja
i ono kampovanje kada si se upiškio
Gdje si
Morao si se zavući negdje dublje i dalje mimo ove zaglušujuće
cike mimo sijalica koje štede struju mimo glavobolje
u najcrnji mrak pod tepih
pod kožu
Pod kožom čitav grad spava svi mali grabežljivci i lupeži
krijumčari bijelih krvnih zrnaca
tvoji čuvari tvoji razbludni i budni
oni što te slave i raspinju otkad postoji svijet
koliko si noću surov toliko budi nježan kada bude dolazilo jutro
i njegovi trnci
kada sunčeve zrake rastjeruju sve mile utvare i nakaze
budi nježan jer ako nam se sjene ne vrate ko će se igrati na svjetlu
budi nježan prema ovoj postavi besmisla
prema pozorišnim glumcima
mala im je plata
budi nježan prema nama koji te prodajemo za sitniš
sve je poskupilo
budi nježan kada nas sretneš u kafanama
dok pokušavamo da zaboravimo da postoji nešto
niže i nešto više od nas
užasno je biti stiješnjen u sredini klaustrofobično
među tuđim rebrima spavam
kuca usplahireno srce
Ovdje nema mjesta gdje se možeš odmoriti
do kojeg ne stiže neonska rasvjeta nečijeg ludila
blještavilo reklama koje neprestano nutkaju srećom
razdražuju živce
pijanac dotiče prstima glatko staklo dojke
gdje si ti ljepotice šapuću mesnate usne gdje si ti moja besmrtnice
čije me bore neće uplesti u paučinu propadanja
Obla jabuka čežnje u koju ne možeš čak ni zagristi
(prkosno prijanja bradavica s fotografije
uz njegov topli prst)
o kako si samo mudar i grijeh je danas postao nemoguć
sve se odvija na velikom ekranu
tvoje su sluge samo zavedeni gledaoci
Noću se sve bolje vidi i površine su podatne sjajne i gotovo stvarne
Zato te molim budi nježan kada zađeš pod kožu
Kada budeš budio novi dan u nama
Budi nježan da nam oči ne oslijepe pri promjeni svjetla
Da nas ne prepadnu ptice mi smo plašljivi i odsutni u sebi
Mi smo ljudi svikli na ekrane i vođenje ljubavi na daljinu
Zato budi nježan kada nas budeš uzimao

Sve drveće, sva deca, svi bicikli u meni – Vitomirka Trebovac

“mnogi koje znam
peru čaše u jeftinim barovima
i ovde i tamo
a noću pišu poeziju
nadaju se sigurnom životu
ali nema sigurnosti
nema sigurnosti
to je sve što smo naučili ovde.”

Vitomirka Trebovac ima dvije objavljene zbirke pjesama — “Plavo u boji” i “Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni”. Učestvuje na novosadskom Pesničenju, radi u knjižari, i nije ju baš lako predstaviti, osim njenim stihovima.

Kintsugi tijela – Senka Marić

U romanu Kintsugi tijela čiji naslov lagano otključava samu bit knjige pratimo glavni tok radnje ispresijecan flešbekovima koji nas vraćaju u djetinjstvo i oporo odrastanje heroine ove autobiografske knjige. Stil Senke Marić je poetičan i minimalističan, a pripovijedanje se ostvaruje realističkim prosedeom romana pisanog tijelom.

Junakinja romana vodi privatni rat protiv bolesti, ali ovo nije knjiga samo o bolesti, nego je ovdje riječ o borbi za dostojanstvo, čulnost i eros. Nije dovoljno reći da je ovo zaista borben tekst, njegov užitak se krije i u poetskim opservacijama u kojima je potez hirurga ples kista po slikarskom platnu. Međutim, dovoljno je reći da je Kintsugi tijela hrabra knjiga pisana vlastitim iskustvom koje nam nudi toliko potrebnu nadu u pobjedu života nad smrću.

Odlomak iz romana:

Od ranog jutra u tvoju kuću počinju dolaziti žene. Ne poznaješ ih. Sve su obučene u duge crvene haljine, s velikim izrezima naprijed. Pjevaju tiho, glas je šapat, mrmor, ne razaznaješ riječi. Usne su im zatvorene, ne znaš odakle izlazi taj glas. Smještaju se jedna pored druge po kauču, stolicama i podu. Kose su im duge, raspuštene. Napolju pada sitan snijeg. Sjetiš se da su ti knjige ostale na balkonu. Balkon izgleda drugačije. Na njemu je sada sofa prekrivena velikim plavim jastucima i tvoj radni stol. Na sve strane su gomile tvojih knjiga. Tu je i tacna, na koju su poslagane razbijene čaše s mrljama od crnog vina. Kreneš da pokupiš knjige, ali gošće ti govore da to sada nije važno. Ne znaš koja od njih govori. Usta su im i dalje zatvorena. Hoćeš da ih upitaš ko su, zašto su tu. Prije nego uspiješ izreći, odgovaraju ti. Uglas. Sad otvaraju usta. Njihove mračne usne šupljine su portali za neki drugi svijet. Haljine su im od brokata. Šuškaju glasno. Došle smo da prebrojimo sise, kažu. Plašiš se ako otvoriš usta možda će se pretvoriti u istu crnu rupu.

Postaješ svjesna da je noć. Kuća više nema krova. Nebo je gusto i crno, po njemu plivaju džinovske metalne meduze.

– Ja ne znam jel se moje sise broje – kažeš tiho – kao sise.

Noć je samo iznad kuće, na balkonu je još dan. Pahuljice se pretvaraju u cvjetove zove. Sipaju. Žene ti kažu da je to sigurno dobar znak. Nijedna od njih nikada nije sanjala ni snijeg niti zovu.

– Pokaži ih! – kažu one – da znamo s čime imamo posla. Skidaš spavaćicu i stojiš pred njima u gaćicama.
Sviđaju im se tvoje sise. Ustaju jedna po jedna, prilaze ti i pipaju ih. Prsti su im hladni. To je zato što smo mrtve – kažu one – to je sasvim normalno. Onda se vrate na svoje mjesto.

Počnu brojati. Jedan plus jedan plus jedan plus jedan… pedeset puta. Ne znaju šta bi s tobom. Na koji način da te ubace u računicu. Jesu li s tobom pedeset ili pedeset dva?

Po vama padaju krupne crne kapi. U njima su sitne ljubičaste ribe. Kažu ti da je nebo najtužnije kada plače ribama.

– Hoću li i ja umrijeti? – pitaš, prekrivajući usta dlanom, u strahu da te ta crna rupa ne izjede iznutra – hoću li umrijeti?

Ponovo počnu pjevati. Opet zatvorenih usta. Prilaze ti. Ruke su im na tvom tijelu, odižu te i prenose na krevet. Krevet je ogromna duboka kada. Stoje oko tebe u krugu. Haljine im šume kao more. Skidaju kose s glava. Pramenove spuštaju u kadu, po tebi. Ta kosa je živa, pliva oko tebe, miluje te. Njihova lica su sada lice tvoje majke. Kakva je to pjesma što je mrmljaš zatvorenih usta? – pitaš.

– Oh, to je samo pjesma postanka – kažu one-tvoja majka – ovako te ponovo rađam.

Četvrti je dan pete kemoterapije. Do jučer je išlo nekako. Do poslijepodneva si mislila da si ovaj put jača. Da te neće slomiti. Zatim polako kreneš propadati u ambis. U nešto crno i ljepljivo što ti brka misli do neprepoznatljivosti i ne da disati. Ni za šta se ne uspijevaš uhvatiti. Opiranje možda samo malo usporava taj slobodan pad. Pod tušem si. Ovila si ruke oko sebe. Puštaš vodu da udara po potiljku. Gledaš kapljice kako se pretaču jedna u drugu. Klize preko nadlaktica, čineći isprekidanu rijeku sve do poda. Umiruje te dodir vode. Nešto u tom otjecanju uvjerava te da život ne može stati.

Kvržicu, kamen pod kožom, zrno iz kojeg će se razviti budućnost koja te sada guši, napipala si u onoj vreloj noći dva dana nakon što si se vratila iz Crne Gore, s dvodnevne plovidbe na maloj jedrilici. Vas četvero starih prijatelja, u pokušaju osjećanja svijeta bez gravitacije. Vas četvero i more razliveno oko vas. Sir, masline i vino. More je mirno i tamno. Siječete ga brodom. Urezujete brazdu od koje se brzo oporavlja. Vaša plovidba na njemu ne ostavlja nikakav stvarni trag. Samo trenutak i sve je jednako kao da i niste bili tu. Ne postoji potpuniji zaborav. Plavetnilo se rastavlja pred vama. Omogućuje vam put. Guta sjećanje na vas.

Usidrili ste se nasred zaljeva Boke Kotorske, kao u otvorenu školjku. Pijana si. Skačeš u vodu. Prvi put bez straha. Tijelo lomi površinu. Propada duboko u crnilo i toplinu. More te grli. Omotava svaki djelić tijela. Njiše te polako. Ne postoji ništa nježnije od vode. Topla je i gusta, uljuljkana u vlastiti mrak. Prihvata te kao savršena rukavica. Miluje pokušavajući da spere sve što bi moglo da boli. Pomisliš ako postoji Bog on sigurno spava u dubinama zaljeva Boke. Pomisliš da si trebala biti riba. Tijelo ti odumire bez vode. Vene bez soli. Spremna si zauvijek ostati tu.

Sada, pod tušem, sklopiš oči. Osjetiš iz kože ti izbija krljušt. Tijelo je gipko i klizavo. Iz ruku smrti iskliznut će lako.

Nastavi čitati
Advertisement

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH