Pratite nas na društvenim mrežama

Nedjeljna preporuka za čitanje

FOTO: Jaredd Craig/Unsplash

Kultura

Nedjeljna preporuka za čitanje

Zašto čitamo i kakva je korist od knjiga, pitanje je staro koliko i sama pisana riječ, i isto toliko zanimljivo. Galileo je smatrao da je umijeće čitanja neka vrsta natprirodne moći. Za Kafku „knjiga mora da bude sjekira za zaleđeno more u nama“; Karl Segan ih je smatrao „dokazom da su ljudi sposobni za magiju“; Džejms Boldvin je našao u njima način da se promijeni nečija sudbina; za poljsku nobelovku Vislavu Šimborsku one su granica naše konačne slobode.

Ali jedan od najfinijih i najslojevitijih uvida u značaj knjiga i ulogu pismenosti u životu ljudi, dolazi od Nil Gejmena u predivnom spisu: „Zašto naša budućnost zavisi od biblioteka, čitanja i sanjarenja“.

Gejmen se često okreće sekundarnoj ulozi književnosti – njenoj nedostižnoj sposobnosti da izazove empatiju. U tonu koji podsjeća na inspirativnu tvrdnju Rebeke Solnit da su knjige: „otkucaji srca u grudima drugih“, Gejmen piše: „Kada gledate televiziju ili film, vi vidite stvari koje se dešavaju drugim ljudima. Fikcija je nešto što je sastavljeno od dvadeset šest slova i šačice znakova za interpunkciju, a vi, i samo vi, koristeći vašu maštu, od toga stvarate svijet i ljude u njemu i možete da gledate tuđim očima. Možete da osjetite stvari, posjetite mjesta i svjetove za koje inače ne biste znali. U tom svijetu bivate neko drugi a kada se jednom vratite u svoj, bićete malčice drugačiji.“

Saosjećanje udružuje ljude jer im omogućava da djeluju kao dio nečeg višeg a ne da ostanu pojedinci obuzeti sobom.

Podsjećajući na naelektrisani članak Ursule LeGvin o tome kako maštovito pričanje priča proširuje polja naših mogućnosti, Gejmen ukazuje na još jednu ključnu ulogu fikcije u ljudskom životu – njenu sposobnost da nam predstavi različite verzije svijeta prikazujući alternativne mogućnosti za to kakve stvari mogu biti:

„Fikcija vam može prikazati drugačiji svijet. Može vas odvesti tamo gdje nikada niste bili. Jednom kada posjetite drugačiji svijet, kao na primjer onaj u kome ljudi jedu voće sa krznom, nikada više nećete biti u potpunosti zadovoljni svijetom u kome odrastate. A nezadovoljstvo je dobra stvar: ako su nezadovoljni, ljudi mogu da promijene i unaprijede svoje svjetove, da ih učine boljim i drugačijim.“

Ovu nedjelju ispunite svoja čitalačka srca nekim od sljedećih naslova:

Nina George – Mala pariška knjižara

Mala pariška knjižara Nine George prava je književna senzacija koja je oduševila ljubitelje knjiga i čitanja širom svijeta. Roman je to o čudotvornoj moći knjiga koju mogu spoznati samo najoduševljeniji čitatelji, ovisnici o knjigama koji nijednu večer ne odu na spavanje bez pročitanog retka. Nina George napisala je knjigu u vrijeme kad je privatno bila tužna. „Perdu se pojavio u vrijeme kad mi se život raspukao. Moj otac je umro i nešto je uništilo moj život. U dubini je ovo priča o tome koliko mi nedostaje otac, ali nisam to tako željela napisati već sam iskazala sve moje, najdublje osjećaje…“. Ta iskrenost nas je zapravo i osvojila.

Jean Perdu, sasvim je neobičan knjižar. Vjeruje u moć čitanja, te da ono zapravo liječi. Oduvijek je imao dar pogoditi kome kakva knjiga treba u bilo kojem trenutku. To je činio najprije postavljajući neka privatna pitanja čitatelju, a zatim bi razmislio i dao odgovarajuću knjigu. Svoju ploveću knjižaru u Parizu nazvao je “Pharmacie littéraire”. Nikada čitatelju ne bi dao neku knjigu, a da mu u tom trenutku zaista nije potrebna. Ukoliko bi ocijenio da mu ne treba, ni pod koju cijenu čitatelj neće dobiti tu knjigu.

Njegova knjižara nije bila obična, nego književna ljekarna. Dakle, ljudi su morali znati razliku. Perdu je knjige davao kao lijek za one stvari što ih obični lijekovi ne bi mogli izliječiti. Tako je jednog dana klijentica htjela kupiti knjigu “Noć”, dok je Perdu smatrao da ta knjiga nije nikako za nju, te joj nije htio prodati tu knjigu. Nastala je cijela zbrka, jer je gospođa uporno htjela kupiti, a Perdu nikako prodati. Ni pod koju cijenu, jer ta knjiga trenutno nije bila za nju i njezino stanje. Na kraju je gospođa ljutito izašla, dok je knjižar napokon odahnuo. Ponekad njegov posao stvarno zna biti težak.

U Perduovom životu ništa se posebno nije događalo. Imao je oko pedesetak godina, miran život bez prevelikih uzbuđenja. Moglo bi se reći, pomalo dosadan. No, prije dvadeset i jednu godinu nije bilo tako. Perdu je bio mlad i nadasve zaljubljen. U ženu, čije ime otkako je otišla od njega i ostavila ga bez objašnjenja, nikada poslije više nije izgovorio. Ženu imenom Manon. Bila je ostvarenje njegovih snova, njegova ljubav bez premca, ali nakon svega lijepog postala je njegova tamnica. Sobu u kojoj su nekad boravili i skupa sanjali, zatvorio je i nikada tamo više nije ušao. Sve dok nije morao po stol što je ostao u sobi. U stolu je ostalo pismo koje Jean nije uspio pročitati, ali ga sada nakon dvadeset i jednu godinu nalazi. Manonino pismo. Ruke su mu se znojile, svakakve misli prolazile glavom, gledao je to pismo i nije imao snage otvoriti ga. Jer osjećao je da je ono rješenje tajne koja ga je progonila dvadeset i jednu godinu. Zašto ga je Manon ostavila i otišla? Kad je napokon otvorio pismo, naišao je na njezino objašnjenje zašto ga ostavlja, točno kako je predosjećao. Manon je bila bolesna i nije htjela da vidi njezinu patnju, zato je otišla i ostavila mu pismo da će ga čekati ako želi doći vidjeti je. No, Perdu nikada nije došao. Užasno se grizao zbog toga što nije na vrijeme pročitao pismo i oprostio se od voljene Manon. Zato odluči ostaviti sve i krenuti na putovanje u Provansu gdje će se konačno suočiti sa svojom prošlošću. I sa prekrasnom Provansalkom Manon.

Marina Šur Puhlovski – Divljakuša

Riječ je o “(anti)ljubavnom romanu, zapravo priči o ‘životu koji curi kroz prste’, o našim životima ‘u kojima nas nema’, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo − život je već ostavio duboke, trajne ožiljke.

Glavnu junakinju Sofiju Kralj Vidović na uvodnim stranicama upoznajemo u njenoj dvadeset šestoj godini i to u trenutku kad je napokon njen nesretni brak došao svom završetku. Konačni razlaz znači i prisjećanje na sve što je činilo tu neuspješnu vezu, pa se tako vraćamo u njenu gimnazijsku prošlost te rane studentske dane kad se toliko zaljubi da još za trajanja studija odluči stupiti u brak. U početku joj sve izgleda divno i bajno i smatra se presretnom, ali vremenom ona postaje sve svjesnija ne samo nesavršenosti muškarca kojeg je idealizirala, već i njegovih ozbiljnih mana.

Polako, gotovo pa neprimjetno, taj se brak pretvara u odnos u kojem je ona žrtva i biva iskorištavana na najrazličitije načine te shvaća da je ne samo teško pogriješila u odabiru, već i da je protratila dobar dio mladosti bračnim obvezama koje su uglavnom vezane uz nju, dok suprug lagodno živi od njena rada. Usprkos tim spoznajama i saznanjima ona nastavlja sa životom u kojem, kako kaže, »njih više nema, nema, nema…« sve dok bilo kakvo zajedništvo prestane biti moguće.

To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi. Književnica Marina Šur Puhlovski glasom svoje junakinje/pripovjedačice uvjerljivo ostvaruje dojam zbiljskog, nepredvidivog života svakodnevnim jezikom – ne izmišljenim, lažnim, nego onim koji sam svjedoči ljepote i okrutnosti ljudske zbilje; nema tu fraza, ali ima njihova razglobljavanja, fraze se razbijaju i dobivaju sasvim novo značenje, govore nam ko smo i kakvi smo uistinu… Pisan dugim, ali jasnim rečenicama, s dobro profiliranim likovima i izuzetnim smislom za detalj, roman ‘Divljakuša’ vrijedan je doprinos našoj savremenoj prozi, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa transformira u snažnu jezičnu umjetninu.”

Semezdin Mehmedinović – Auportret s torbom

Semezdin Mehmedinović svakom svojom knjigom stvara neki novi prostor, izmiče uobičajenim prosudbama i udaljava se od naučenih definicija. Njegovi prozni zapisi sadržavaju i stvarno i izmaštano te njima autor stvara sasvim nov pogled ne samo na autobiografsko pismo već i na naš doživljaj književnosti. Crtice u kojima bilježi svakodnevicu, opisuje ljude koje vidi ili ih se prisjeća i u kojima se izmjenjuju autoru bliske i nepoznate osobe u savršenom su skladu s crtežima nastalima na koljenu, u vožnji metrom, na iPadu. I upravo ti nevjerojatno precizni i iznenađujuće lijepi crteži daju knjizi novu dimenziju.

Autoportret s torbom knjiga je koja budi neke potisnute emocije i radosti življenja. Ova je knjiga prije svega Semezdinov autoportret, u njoj se on potpuno razotkriva te dijeli s čitateljem svoje svakodnevne rituale, lektiru, filmove, razmišljanja o prijateljima…

Prva kratka crtica u ovoj knjizi zapravo je pjesma naslovljena kao “Kozmički infarkt“ u kojoj autor kaže:

“…Godinama ne sanjam.
Otkako sam došao u Ameriku: ne sanjam.
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kozmosom.“

Potaknut i nepobitnom činjenicom da je u životu “toliko dana iz kojih se ništa ne sjećamo“, Mehmedinović odlučuje zapisivati različite događaje iz svoje svakodnevice. Bilješke je uglavnom pisao u metrou, na putu do posla i natrag, u periodu koji on naziva “jedino vrijeme za pisanje“. I što je to „vrijeme za pisanje“ iznjedrilo? Žanrovski teško odredivu knjigu, prepunu prekrasnih, poetičnih rečenica o tom čudu, koje se jednostavno zove Život. Ali treba li uopće biti sitničav i strogo i točno kategorizirati čistu emociju, koju nam je pisac ponudio na stranicama ove izuzetne knjige?

“Autoportret s torbom“ je knjiga, koja se sastoji od kratih zapažanja iz Mehmedinovićeva života. On piše i o svojim snovima, o ljudima koje susreće i o ljudima koje je nekoć poznavao, u nekom svom prethodnom životu, prije rata u Sarajevu. Piše nam o piscima i njihovim knjigama, o filmovima, o kafi u Starbucksu, o svojim selidbama po raznim stanovima (“…većina ljudi bira novo mjesto kao adresu koja im život čini podnošljivijim“), o uličnom sviraču bez sluha, plavoj fotelji, svojim prijateljima rasutima po svijetu, Davidu Lynchu, Hitchcocku, Messiju, svome sinu, svojoj supruzi… Zapravo, pisac iskreno progovara o naoko običnim i svakodnevnim situacijama, koje uglavnom u svojim životnim “utrkama“ ni ne primjećujemo. A kad jednom podignemo pogled prema njima, shvatimo koliko su zapravo već doživljene, a svaki puta opet beskrajno nove i čudesne.

Primjerice, lik američkog majstora koji popravlja lift, podsjeća ga na, u ratu tragično stradalog, sarajevskog pisca Karima Zaimovića, pa kaže da se podsjetio na to “kako ga se u vremenu sjećam“… O svima nama sasvim običnim naočalama za čitanje piše: “Naočale za čitanje pomažu mi da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima.“

Posebno toplo i s neskrivenom ljubavlju piše o sinu i supruzi. Baš kao što je davno Meša ustvrdio da je ljubav “jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, tako i Mehmedinović ne objašnjava zašto voli suprugu, ne traži razloge toj trideset godina dugoj vezi. On o supruzi piše iskreno i toplo, s iznimnim osjećajem za detalje. “Od onog što smo bili prije trideset godina, jedva da je išta preostalo. Ali, danas sam volio ovo što smo sada. Od dnevnih rituala samo je jedan preživio. Upravo sam to shvatio, gledajući kako skidaš lak za nokte. Nakon što se nakratko dvoumila oko boje, izabrala je bočicu, i sada na nokte pažljivo nanosi novi lak. To je ritual na kraju dana. Više od trideset godina se ponavlja: miris laka za nokte kao uvod u san. Aceton. Miris ovog svijeta.“ Autor opravdava činjenicu da u životu možda nije napisao onoliko redaka, koliko bi se to očekivalo od pisca njegovog kalibra riječima: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije“. Pa ko bi mu zamjerio?

Ono što daje dodatni šarm ovoj neobičnoj knjizi jesu i ilustracije, koje prate gotovo svaku crticu. Nakon pretrpljenog infarkta, Mehmedinović je ponovno, nakon djetinjstva, počeo crtati. “U pitanju je obični, mali san iz najranijeg djetinjstva, potisnut na rub zaborava. Jedan od mnogih malih snova od kojih sam u međuvremenu bio odustao. Nakon infarkta, odlučio sam da istjerujem svoje male snove. To je sve. Sada sam dijete koje crta.“ Vrlo precizni crteži, koji često djeluju nedovršeno, još su jedan od talenata ovog iznimnog pisca i bez njih ova knjiga nikako ne bi bila potpuna.

“Autoportret s torbom“ je knjiga u kojoj nema uzbuđenja. Mehmedinović ne piše o nepobjedivim tajnim agentima, rješavanju složenih zločina ili o kompliciranim ljubavnim pričama. Ova je knjiga koncentrat Života, život jednog čovjeka, poput vas ili mene. Čovjeka koji se nije bojao, niti libio otvoriti svoju dušu, izliti je na presavijeni papir A4 formata, dok se vozio u pretrpanom metrou. I zaista, sam se život rijetko sastoji od velikih tektonskih promjena. Njih je u životu svega nekoliko. Život nam se i sastoji od sitnica, od malih stvari savršeno utkanih u veliku cjelinu. I upravo je to ova knjiga. Fragmenti svakodnevice su savršeno utkani u jednu neponovljivu cjelinu. Mehmedinović svoju dušu otvara u potpunosti, bez zadrške, darujući nam uvid u svoju intimu, u svoja razmišljanja, snove i događaje.

 

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH