Pratite nas na društvenim mrežama

Mirna Dizdarević, šest pjesama

Kultura

Mirna Dizdarević, šest pjesama

Vladimiru

Ime ti je Vladimir.

Ustvari ne znam,

tako si se predstavio.

Dolaziš kad radim

na espresso ili deci najjeftinijeg crnog vina.

Jedan dan zasanjano govoriš o hašišu od prethodne noći

i donosiš mi pitu od jabuka,

drugi dan si prije dolaska

s direktorom pozorišta

popio litar rakije,

i pljuneš

prije nego pređeš preko praga.

Jednom su muzika i pozorište tvoje glavne teme,

drugi put zbijaš šale i pošalice na svačiji račun,

i na račun moje frizure.

Živiš u bajkovitoj ulici

direktno ispod dvorca

sa svojom mačkom Cecom.

Dvorište ti miriše na zovu i miris duboko udahneš

dok odlaziš da u crkvi zvonom pozoveš vjernike na molitvu.

Ne znam da li je išta od ovoga stvarno

bilo gdje osim u mojoj glavi,

ali snažno želim da jeste,

da je opipljivo,

da je sad

i ovdje.

Nosiš okrugle naočale

iza kojih ti nikad nisam

dobro pogledala u oči.

Poljubiš mi ruku

i uvijek nekoliko puta pitaš

da li si platio svoj račun.

Ne volim da mi ostavljaš bakšiš,

volim kada mi pričaš priče.

Sviđa mi se tvoj pankerski stil mada ti nikad nisam rekla.

Tvrdiš, da se družiš samo sa glumcima i plesačima,

a da sam ja jedina konobarica u tvom životu.

E pa, Vladimire, biće da smo svi

jedan dan ovakvi i drugi onakvi,

jer tvoja konobarica piše

i to upravo o tebi.

 

Miroslavu Šuteju

Baš kao u porodici Buendiá,

u svakoj se porodici nešto ponavlja i

svako od nas u svojoj nađe neki uzorak,

vjerovatno ne tako očit kao u njihovoj

ali ono nešto

u šta smjesti sebe,

makar mu se do tad činilo da ima desetnišku sudbinu iz mitologije.

I vječni putnici se nekud vraćaju,

makar u mislima, jer

tek kad odeš,

u prošlosti naiđeš na ono za čime ćeš žudjeti.

 

Ja se vraćam njemu

s kojim dijelim prva tri slova u imenu,

čak iako ga nikad nisam upoznala,

a rodnu grudu sam mu posjetila

kad je on već bio

van dometa naših čula.

Nije ostavio trag na meni,

već na porodici, na svima,

sve do tamo, gdje je

Bombardirao očni živac.

 

Sjetim ga se onda, kad bi najmanje trebalo,

kad se uželim domaće baklave ili ramazanskih lepina,

dok mi ruka polijeće ka crnoj kafi i ratluku

sa okusom ruže i tad

želim da vičem:

Fudbaleri,

sjetite se ga kad obučete dres,

Ministri, predstavnici,

predsjednice,

sjetite se ga kad se postavite pred grb!

 

Lupam se ponosno po grudima

kad govorim kako je on taj

koji je zaslužan za izgled nacionalne valute,

mada je smiješno i besmisleno moje padanje u sevdah,

budući da ni domovinu nismo dijelili.

A šta znaš, valjda je ta

krvna veza jača i onda

kad se pokaže tamo, gdje se čini, da za nju

nema mjesta.

 

Draga N. sa relacije Ljubljana – Sarajevo

Topla ženica od pedeset i kusur

koja vjeruje gatarama i vračarama, a ne želi da zna šta je čeka,

na putu zbog posljednjeg pozdrava, tokom noćne vožnje

mi je ispričala ovo:

“Sve se češće sjećam sebe kad sam bila mala,

sela u Crnoj Gori

i djece u njemu, koja bijahu sva starija od mene.

Igrala sam se sa mačićima,

kučićima, telićima i jarićima,

pa onda sjedila u sjeni ispod drveta i čekala buku

onih koji se vraćaju iz škole.

U tom čekanju bi proletio poneki leptirić,

pa bih potrčala za njim

ne bi li vrijeme brže prošlo.

I sve mi se nešto čini, da

nema više takvog crnogorskog sunca ni ljeta,

tišine i mira,

ni momenata u kojima je moguće opipati zrak.

 

S godinama su došli snovi,

a s njima i težina.

Na međunarodnom vozu sam počela da sanjam šljive.

Što su one u snu bile slađe i veće,

to su na javi bile suze teže.

 

Pred neku noć mi na san dođe snaha, donese štrudlu od šljiva.

Moj muž pojede i zaželi još, a kod mene u frižideru pekmez,

gust i od šljiva.

Želim svima na brzinu još jednu da ispečem, kad će ti snaha meni:

“Nemoj bona, njega ćemo neki drugi put.”

Na javi njen otac umre, jutros mi javiše. A mene strah

za njegovu bolesnu sestru, sve me kopka onaj pekmez,

jer isto je bilo

i kad je moja majka preselila na Onaj svijet.

Sve sam uz nju bila u bolnici,

đavo mi nije dao mira, a sve to

jer sam u snu šljive brala.”

Upijam njene riječi i sve nešto mislim,

ako se ne sretnemo više,

od tih sati dalje,

Šljive su za mene slane.

 

Metelkovski nedjeljni susret

A.Rusjakovu

Albino Romkinja je popularna skopska prostitutka.

Albino Rusjakov je popularni skopski Djed Mraz

koji pod svojom bijelom bradom čuva riječi

i jezik bez ijedne dlake.

Između riječi pivo, Makedonija, marihuana,

mačka, pank i pivo, daje mi svoje pjesme.

Čitam ih naglas.

Nose me;

nepripremljena,

gubim dah u recitaciji

i uspijevam da zapamtim samo

Dlanovi, Dlanovi, Dlanovi:

Ženski, u pjesmama, moji,

smrznuti obuhvaćaju pivo, jer ne znaju šta drugo

kad mi kaže: “Ti, dijete, si pjesnikinja!”, i njegovi,

koji na specifičan način prinose telefon

onom oku, na koje bolje vidi.

Jednooki, jedan od Ednookih,

čija je himna “Creep”,

iako nema savršeno tijelo i nema savršenu dušu

uopšte nije creep i pripada ovom svijetu.

On, albino i njegove pjesme,

sve pripada momentima koje smo podijelili

u Ljubljani, na Metelkovoj, jedne nedjelje.

Skopski Djed Mraz kaže, da je Alice Cooper folirant

i da ne sluša Balaševića,

jer ne želi da mu prizna, da je upravu.

Isto tako, ne nosi vreću sa poklonima,

jer njegov je poklon životno iskustvo

sa sijasetom savjeta,

od kojih je najvažniji,

da nas naši talenti obavezuju na davanje sebe svijetu.

 

Sol

Davno, tokom jednog od Velikih ratova na ovim prostorima,

mojoj pretkinji koja izrodi mnogo djece uključujući i mog oca,

u jednom od navala napada iz apsurdnih razloga

pod besmislenim imenom “etničko čišćenje”,

bi primorana doći poznanica bez ikog svog.

Poučena učenjima starijih odandje, kad raspakova stvari,

izvadi još iz zakrpljenih i ofucanih haljina, grumen nečeg sitnog i reče:

“Ovo čuvaj kao oči u glavi!”

Moja se prednica nasmija i dobrodušno joj odgovori:

“E moja ti, pa ovdje ničeg izuzev toga i nema.”

 

Prođoše godine, prođoše Veliki ratovi, besmislene bitke i dani gladovanja.

Objema se rodiše djeca i njihovoj djeci se rodiše djeca,

generacija bez uspomene na patnju, vođena tuđim naucima.

Moja nena, podučena od starijih generacija,

ispriča meni ovu, i milion drugih priča,

baš kao i njena poznanica, koja, vođena predanjima s ovih prostora

svojim unucima znade govoriti:

“Djeco draga, nema ljubavi dok ne pojedete kilu soli zajedno!”

 

***

Krili smo se od minusa

i palili novac, sve dok ne stigosmo

u podzemlje, na podijum,

gdje vračevi traže pomoć od

Čarobnih bombona.

Hram je mračan, a mi radoznali.

Priključismo se ritualu, da bi

saznali nešto o drugima,

a saznali smo o sebi.

 

S putovanjem u dubine sebe,

u tamnom miru te nađem, a i ti mene.

Smijemo se dok se ogledamo

jedno u drugom

kao baročne zgrade

u modernističkim staklenim

kockama u centru grada.

Bez druge, prva ne bi bila svjesna sebe,

svoje bezvremešnosti i ne bi se

rugala satu, koji joj je nekad govorio

kako je njeno vrijeme prošlo.

 

Pogledala sam neonsko nebo

s molbom da zapamtim taj trenutak,

no on odleti zajedno sa drugima,

urezujući ledeni trag na meni

tamo, gdje je utisnuto sve ono

što potiče odandje, odakle potičem

ja.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH