Pratite nas na društvenim mrežama

Marija Dragićević, pet pjesama

Kultura

Marija Dragićević, pet pjesama

Novembarska

Svake večeri uredno sam sahranjivala stare osjećaje.
A oni se jutrima vraćali sa prvim zracima sunca, udarima vjetra ili kapima kiše.
I magle su ih prepune, one teške jesenje .
Poput bumeranga se vrate, uđu bez kucanja,
Zapljusne me njihova toplina, teško se diše.
Vaskrsavaju poslije hiljadu i jedne smrti.

Nude mi primirje,
al’ samo na čas dok ne postave ultimatum po ko zna koji put.
Pregovaramo satima, bezuspješno, mučno.
Sati se pretvaraju u dane, dani u godine.

Preplavljuju sobu, mene.
Pune su ih police, kutije za nakit, tek oprani peškiri.
Mogu da ih namirišem u svakom kutku.
Ne ostaje prostora ni za šta drugo.

Osim za jedne oči koje su ih probudile.

Mraz u julu

Ne možeš mila
Poput psa vjerna biti
Čovjeku koji vjernost nikad spoznao nije

Onom koji joj se narugao
Odbacio nježnost i sve dobro u tebi
Jer njegova je suština sebičnost

Sam je priznao taj zločin
I bar za to mu treba dodijeliti orden

Kao po zlu, neotkrivena na početku
Za nju si platila previsoku cijenu

Neprospavane noći i dani nemoći
još i danas svjedoče o tome.

U zamjenu za toplinu i ljubav
dobila si ubod noža.
Rana još nije zacijelila
A po njoj sipaju šake soli svi znani i neznani
hraneći se tvojim bolom.

Jedan jul je ledio krv u žilama.
Dok se termometar približavao četrdesetom podioku
u tebi je tog ljetnjeg popodneva nešto umrlo.
Ostade zaleđena na užarenom asfaltu.

Zvijezda ugasnula u očima.

Tupo i prazno.
U tebi i oko tebe.

A On ,
Čuva li još uvijek ono što si mu te zime u julu poklonila?

Ponoćna

Stepenice, hodnici i tajni prolazi.
Prostor koji tako dobro poznajem i osjećam svakim dahom.
Mogao je postati moje skrovište- bijeg od svijeta.
Ali kad ti dio duše ostane na nekom mjestu
jednim dijelom bića mu neminovno zauvijek pripadaš.
Riječi mi naviru u sjećanje iako se trudim da ih potisnem.
U ušima mi odzvanja eho prošlih dana.
Govorio si:
„Kako divno osjećaš muziku“
„Sviđa mi se što ne živiš pravolinijski (štogod ti to značilo)“
„Uvijek ću te osjećati kao svoju“
Zar ih je moguće zaboraviti?

Kao da je bio san.
Kao da se sve dešavalo nekom drugom.
U nekom drugom životu i svijetu.
A ja sam bila samo nijemi svjedok.

I dalje ne pronalazim odgovor na mnoga pitanja.
Zašto te tako snažno osjećam iako nisi tu?
I onda kad drugi pokuša da mi se približi.
Do mene ništa ne dopire.
Zaglušuje me ponovo onaj isti zvuk.
Tvojih velikih riječi od kojih nije ostalo ništa.

A ipak mi znače.

Neke slike nikad ne blijede.
Priznajem.
Viđala sam te na licima prolaznika.
U stranim gradovima.
Gdje god da se zateknem sa mnom si.
Oni nose Tvoje košulje .
Kosa im ima iste valove kao tvoja.
Tek kad im se približim i pogledam ih u oči
Shvatim da niko od njih nije Ti.
Nemoguće je zaboraviti kako su te oči gledale.
Upijale svaku crtu mog lica , svaki pokret i glas.
Sijale nekim čudnim sjajem kao nijedne do tada.

Ostaju urezani zauvijek.
Taj pogled. I 25. dan onog mjeseca neke tamo davne godine.
I da si prvi koji je u meni prepoznao „ono nešto“.
Sav ushićen pjevaš mi „devojko mala“
a ja ni ne slutim da će sve to nestati u treptaju oka.
Onda ću uzviknuti Vitovu „Sunce, hladno mi je“
Iz očiju će poteći rijeka,
a u rukama ću držati Onu knjigu ,
okrenuću 240. stranu
i za tih par minuta dok pjesmi ne dođe kraj
imaću iluziju da si pored mene.

U nekom narednom životu voljela bih da ti kažem
ono što nisam uspjela do sada.
A ne vjerujem da će biti nove prilike.

Jedno je sigurno.
Ova pjesma će nas nadživjeti.
Ona će nastaviti da priča jednom započeto.
A ti nećeš uspjeti da zaboraviš.
Ma koliko se trudio i ubjeđivao sebe u to.
Dio mene je ostao zauvijek sa tobom.
I to ništa ne može promjeniti.

Tu sam.
U pjesmama koje pjevaš,
U stihovima koje čitaš,
U vazduhu koji dišeš.
Kad ostaneš sam.
I kad ti dođem u san.
Moj lik je možda blijed
ali provijava kroz hodnike tvojih sjećanja.

I san i java sam.

Ne , nije ovo još jedna pjesma o Tebi.
Ovo je pjesma o Nama
kakvi smo mogli ali nikad nećemo postati.
Ova će nas pjesma nadživjeti.
Zapamtiće je krovovi dalekih mansardi i jedno rađanje dana koje se neće ponoviti.
Ali vječno je.

Ničija draga

Od sebe po ko zna koji put odijeljena
U kasni suton ili ranu zoru
Vrijeme zaista manje važno je
Kad razlog zbog kojeg budna ostajem
I s lijeve strane oštar bol osjetim
Uvijek isti je.

Treptaj , drhtanje
Isto kišno proljeće
Kao i prije par stoljeća.
Toliko davno bješe
Da samo još jedan drvored dalekog bulevara i ja pamtimo .
Kako i koliko.
I zašto prestalo nije.
Iako vijek prošao je.

Uvučen u svaku poru moje kože,
U ukosnice i ogrlice,
Starinski te namještaj priziva da odmoriš
Iscrpljen od hoda uprazno
Usniš divan san
Potom svijeću upališ
I osvjetliš jedan maleni kutak
Gdje čekam ja , ničija draga
Odijeljena , ranjiva, iscrpljena od vjekova lutanja i nadanja koji za tren prođoše.

Ozarena kad ti ugledam oči
Makar da odćutimo sve tišine
Ispričamo pogledima i zagrljajima dugim kao vječnost
Ono nešto samo Naše
Vrijedno postojanja.

Čekam kao Penelopa Odiseja,
Na čas Arsenova Una i Kaporova Zoe
Ne dam se godinama kao Ines
Kišova sam Euridika nastanjena na „mansardi- zvezdi“
Vitova Sonja što je sve skitnje odskitala
vrativši se na dobro poznato mjesto, u novu prazninu.
Andrićeva „žena koje nema“,
Samo bljesak na prelazu godišnjih doba
Sjećam se kao Preverova Barbara
Uporno lije kao i tada
I Brest i Sijam postoje
Samo nas nema.
Nedovršena smo simfonija,
Kompozitor digao ruke od nas.

Najteža je emocija ona do kraja neproživljena.
Sanjana, a nedosanjana
Naslućivana, izmaštana
A nikad odživljena.

Ona zbog koje drhtiš,
Iako si je sahranio nebrojeno puta.
Saplićeš se, gubiš dah,
Ne izgovoraš ono što gori na usnama.

A emocija sve jača,
Duboka kao najdublje jezero
Pretvara se u ponor.
Tvoj ponor bez dna.
Iz kog nema spasa.

Kupiš u sebi, ćutiš,
Okrećeš se u snu,
Dok te ne preplave valovi.
Tebe, zidove, čitavu sobu.

Nastani se u svaki kutak tvojih odaja.
Uzalud provjetravaš, praviš promaju
Kupuješ mirišljave štapiće ,
Praviš rituale.
Ona je duboko zavučena u svaku pukotinu
Strpljivo čeka priliku
Pravi prevagu
Prepuštaš joj se, dižeš bijelu zastavu.

Možda je napolju bolje, pomisliš.
Tamo te neće naći.
Provjeravaš sve brave po hiljadu puta.
Zaključana je, na sigurnom sam.

A ona te dočeka u mirisu svježe pokošene trave,
Proljećnom pljusku,
Drvima tek iscjepanim i nasloženim pred starom kolibom.
I shvatiš da nemaš kud.

I živimo ona i ja sve ove vijekove,
Mirimo se i ratujemo,
A ti o tome baš ništa ne znaš.

Ipak ne mogu da se ne zapitam
Zagledana u tamnu vodu jezera
Kako bi izgledao bar jedan
(onaj moj izmaštan i sanjani)
Naš zajednički Dan.

Ljekovite trave

Kao u pjesmi Nore Džons
poželjela sam jednom davno
da u toploj proljećnoj večeri odemo zajedno
Negdje daleko
Gdje do nas ne dopiru ove laži i otrovi kojima nas plaše svakodnevno

Kad stignemo na planinu , udahnemo svježinu punim plućima
Potražićemo trave koje će nam izliječiti sve dosadašnje boli
Dugo željeni poljupci i zagrljaji će u valovima nadolaziti
A narednog jutra ću Ti napisati novu pjesmu
Još jednu u nizu
Ovaj put sa srećnim krajem.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

NA VRH