Pratite nas na društvenim mrežama

Lana Bastašić: Uhvati zeca

FOTO: bukmarkic.com

Kultura

Lana Bastašić: Uhvati zeca

Lana Bastašić je mlada književnica, rođena 1986. godine u Zagrebu. Iza sebe ima dvije zbirke priča, jednu zbirku poezije i jedan roman za djecu, te je proglašena za “jugoslovensku Elenu Ferante”. Svaka od njenih knjiga krunisana je nagradom, tako da je ona dobitnica nagrade Zija Dizdarević, Ulaznica i Karver. Njen roman prvijenac “Uhvati zeca” uvršten je u uži izbor za NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Trenutno živi i radi u Barseloni, gdje u školi za književnost “Bloom” drži kurs koji se bavi stvaralaštvom Džejm Džojsa.

Književna kritičarka Jasmina Vrbavac u predgovoru o knjizi kaže “Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za bijelim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu… Uhvati zeca je prvi roman u našoj književnosti o ženskom prijateljstvu u svojoj nimalo romantičnoj verziji. Bilo je očekivano da će se u 21. vijeku i kod nas pojaviti narativ o komplikovanom i u isto vrijeme opčinjavajućem odnosu dvije osobe povezane suprotnostima od rođenja do konačnog buđenja. Ako je buđenje uopšte moguće u jednoj napaćenoj zemlji čuda gdje nikada nije do kraja jasno na kojoj strani ogledala se nalazimo.“

“Da počnemo ispočetka. Imaš nekoga i onda ga nemaš. I to je otprilike cijela priča. Samo što bi ti rekla da ne možeš imati drugu osobu. Ili da kažem ona? Možda je tako bolje, to bi ti se svidjelo. Da budeš ona u nekoj knjizi. Dobro.

Ona bi rekla da ne možeš nekoga imati. Ali ne bi bila u pravu. Možeš posjedovati ljude za sramotno malo. Samo što ona voli sebe da posmatra kao sveopšte pravilo za funkcionisanje cijelog kosmosa. A istina je da možeš imati nekoga, samo ne nju. Ne možeš imati Lejlu. Osim ako je ne dokrajčiš, lijepo je uokviriš i okačiš na zid. Mada, da li smo to i dalje mi kad jednom stanemo? Jedno znam sigurno: zaustavljanje i Lejla nikada nisu išli zajedno. Zato i jeste tek razmazotina na sve i jednoj fotografiji. Nikada nije znala da se zaustavi.

Čak i sada, unutar ovog teksta, osjetim kako se koprca. Kada bi mogla, zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac među dva rebra na venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. Sebe bi preobukla u svjetlucave krpe kakve su joj se oduvijek sviđale, produžila si noge, povećala grudi, dodala koji val u kosu. A mene bi iskasapila, ostavila tek poneki pramen da visi preko četvrtaste glave, dala mi govornu manu, prošepala lijevu nogu, izmislila urođeni deformitet tako da mi olovka zauvijek ispada. Možda bi otišla i korak dalje, sposobna je ona za takvu podlost – možda me uopšte ne bi ni pomenula. Napravila bi od mene nedovršenu skicu. To bi ti učinila, zar ne? Pardon, ona. To bi ona učinila da je ovdje. Ali ja sam ta koja priča ovu priču. Mogu da joj uradim šta god želim. Ona mi ne može ništa. Ona je tri udarca u tastaturu. Mogla bih još večeras da bacim laptop u mukli Dunav, onda će i nje nestati, iscuriće joj krhki pikseli u ledenu vodu i isprazniti sve što je ikada bila u daleko Crno more. Prethodno će zaobići Bosnu kao grofica kakvog prosjaka na putu ka operi. Mogla bih da je završim ovom rečenicom tako da je više nema, da nestane, da se pretvori u blijedo lice na maturskoj fotografiji, da se zaboravi u urbanoj legendi iz srednjoškolskih dana, da se tek nazire u maloj hrpi zemlje koju smo ostavile tamo iza njene kuće pored one trešnje. Mogla bih da je ubijem tačkom.

Biram da nastavim zato što mi se može. Ovdje sam makar sigurna, daleko od njenog suptilnog nasilja. Nakon cijele decenije vraćam se svom jeziku, njenom jeziku i svim ostalim jezicima koje sam svojevoljno napustila, kao nasilnog muža, jednog popodneva u Dablinu. Poslije toliko godina, nisam sigurna koji bi tačno to jezik bio. A sve zbog čega? Zbog sasvim obične Lejle Begić, u izlizanim patikama na čičak i farmerkama sa, pobogu, cirkonima na dupetu. Šta se uopšte desilo između nas? Da li je to važno? Dobre priče ionako nikada nisu o onome što se dešava. Ostaju samo slike, poput crteža na trotoaru, godine padaju po njima kao kiša. Možda bi trebalo da napravim od nas slikovnicu. Nešto što niko sem nas dvije neće shvatiti. Ali i slikovnice treba nekako da počnu. Mada naš početak nije tek ćutljivi sluga hronologije. Naš je početak bio i prošao nekoliko puta, vukao me je za rukav kao gladno kuče. Hajde. Hajde da počnemo opet. Mi smo neprestano počinjale i završavale, uvukla bi se u membranu moje svakodnevice kao virus. Ulazi Lejla, izlazi Lejla. Mogu početi bilo gdje. Na primjer u Parku Sv. Stefana u Dablinu. Telefon vibrira u džepu mantila. Nepoznati broj. Onda stisnem ono prokleto dugme i kažem da? na jeziku koji nije moj.

„Halo, ti.”

Nakon dvanaest godina potpune tišine, ponovo čujem njen glas. Govori brzo, kao da smo se tek juče razišle, bez ikakve potrebe da se premoste rupe u znanju, prijateljstvu, hronologiji. Mogu da kažem samo jednu jedinu riječ: „Lejla.” Ona, po običaju, ne zatvara. Pominje restoran, posao u restoranu, nekog tipa čije ime prvi put čujem. Pominje Beč. Ja i dalje samo „Lejla”. Njeno je ime naizgled bilo bezazleno – sićušna stabljika usred mrtve zemlje. Iščupala sam ga iz svojih pluća misleći da je to ništa. Lej-la. Ali s tom je nedužnom grančicom izronilo iz kaljuge najduže i najdeblje korijenje, čitava šuma slova, riječi i rečenica. Čitav jedan jezik sahranjen duboko u meni, jezik koji je strpljivo čekao tu malu riječ da protegne svoje okoštale ekstremitete i ustane kao da nikada nije ni spavao. Lejla.”

Ovako počinje roman “Uhvati zeca”. Bastašić se odlučuje za zaplet, koji kreće od samog početka. Roman čine dva velika narativna toka, koji se naizmjenično smjenjuju i daju nam uvid kako u prošli, tako i u sadašnji život dviju glavnih protagonistkinja: okvirna priča, koja prati sadašnji trenutak u svijetu glavnih likova, kada se dvije prijateljice, Sara i Le(j)la, čuju nakon dvanaest godina razdvojenosti, te umetnuta priča o djetinjstvu, mladosti i odrastanju, koja se gradi na temeljima sjećanja junakinje Sare, kojoj je ujedno pripala i uloga naratora.

Okvirna priča je smještena u sadašnji trenutak, dvanaest godina nakon rastanka prijateljica, kada samo jedan Le(j)lin poziv mijenja Sarinu sadašnjost. Sara trenutno živi u Irskoj sa Majklom, u zajedničkom stanu, imaju avokado, imaju svoje ploče, svoje knjige, svoju svakodnevnicu, kojoj Le(j)la odavno ne pripada. Ali samo jedan poziv i riječi “Saro, Armin je u Beču” mijenjaju sve. Sara se pakuje i nalazi se sa Le(j)lom u Mostaru i kreću na put za Beč, kroz koji se upoznajemo sa složenošću njihovog međusobnog odnosa.

Drugi dio, umetnuta priča, ispričana iz Sarine perspektive, rekonstrukcija je Sarinog i Le(j)linog zajedništva od najranijih dana pa do trenutka rastanka. Zasnovana je na sjećanjima naše naratorke i obuhvata period djetinjstva i period odrastanja, period osnovnoškolskih, srednjoškolskih i fakultetskih dana, period prije, za vrijeme i nakon rata. U tom svijetu dobijamo nacrt prijateljstva koje se razvija među Sarom i Le(j)lom, saznajemo o njihovom zbližavanju i udaljavanju, o proslavama rođendana, prvim menstruacijama, gubljenju nevinosti.

Motiv zeca, koji se nalazi i u samom naslovu romana, bitan je elemenat romana. Zec je prvenstveno simbol Sarinog i Le(j)linog prijateljstva, spona između sadašnjosti i prošlosti, simbol koji se pojavljuje u ključnim momentima romana i simbol kojim se završava roman.

UHVATI ZECA nije još jedna priča o ratu, i nije tek još jedna priča o prijateljstvu, ni o Bosni. Roman je svakako baziran na posljedicama devedesetih godina, na posljedicama rata, iako tu riječ nećeti pronaći među koricama ove knjige. Ali jasno ćete vidjeti da je razorio sve, i Bosnu, i prijateljstvo, i Le(j)lu koja mijenja ime u toku rata, i Saru koja mijenja zemlju, i sve što je mogla promijeniti. Lana Bastašić konstrukcijom romana parafrazira “Alisu u zemlju čuda” i sa tom knjigom pravi višestruke paralele – strukturalne, psihologizacijske, poetske. Roman ima 12 poglavlja, a svako poglavlje je ogledalo jednom poglavlju iz Alise.

Roman “Uhvati zeca” govori o tome kako je biti žena neprekidnog tranzita, lutanja između prinudnih, dodijeljenih domova i onih imaginarnih koje same gradimo i ponovo osvajamo.  Roman govori prvenstveno o ženskom prijateljstvu, što je itekako zahtjevan zadatak, potrebno je mnogo vještine kako pisati o ženi, kako stvoriti ženski identitet, bez da je on odbljesak nekog muškarca, nego da taj identitet postoji sam za sebe. I Bastašić to itekako uspješno radi.

Ovo je roman koji se čita u dahu, koji će vas uvući od samog početka. Metafore će biti predah, hvataćete se za njih da povratite dah. Čitaćete ih po dva ili više puta, sve dok ne skupite hrabrost da se (u)pustite dalje. A kad je završite, osjetićete potrebu da je odmah pročitate još jednom, ali ovaj put unazad – sliku po sliku, slovo po slovo. Ovo je roman koji preporučujem svima, i čitali luđački ili samo povremeno, kupite ga i upustite se u svijet koji nam je Lana izgradila.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH