Pratite nas na društvenim mrežama

Heinrich Heine, dvije pjesme

Kultura

Heinrich Heine, dvije pjesme

U Obliku Nejednakom

U obliku nejednakom,
blizu tebe uvijek stojim,
uvijek tužim i ti uvijek
bol zadaješ grud’ma mojim.

Kad kroz vrtove mirisne
leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?

Kad ubereš ružu koju
pa, s veseljem djetinjijem
rascijepaš je, zar ne čuješ
kako jecam bolom svijem?

I kad ruže raščupane
usudi se trnje koje,
pa mi meki prst ubode,
zar ne čuješ boli moje?

Zar ne čuješ u mom glasu
moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
iz dubine tvoje duše.

Ona Se Gasi

Zastor je pao. Kraj je drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopao?
Po pljesku sudeći nije propao.

Priznanje zahvalnoga svijeta
ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema,
i žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
štakori šuškaju parterom,
i vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
ne može jadna sjati dulje,
iako plamsati još kuša.

To svjetlo bješe moja duša.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

1 komentar

1 komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH