Pratite nas na društvenim mrežama

Hector Berlioz: 150 godina od iščeznuća neshvaćenog genija romantizma

Kultura

Hector Berlioz: 150 godina od iščeznuća neshvaćenog genija romantizma

Théophile Gautier je Berlioza, zajedno sa Victorom Hugoom i Eugèneom Delacroixom, nazvao “Svetim trojstvom romantizma”. 15. jula je obilježena 150. godišnjica kompozitorove smrti u Parizu i cijeloj Francuskoj, ali njegov život i djelo su i dalje velika nepoznanica širokoj publici.

Pod plaštom zaborava

Neuporedivi glazbenik, osnivatelj modernog orkestra i nadaleko poznate francuske melodije, pionir festivala, promovirao je gigantske orkestre. Nadaren pisac, prolifični novinar, bio je i istinski Europljanin. Obožavan u Velikoj Britaniji i Rusiji, predvodi genereciju Mendelssohna, Schumanna, Liszta i Wagnera. Klasičan, jer nasljednik Rameana i Glucka, reformirao je svjetsku liricnu scenu i oblike simfonijskog koncerta.

Cijele godine se u Hexagoneu organiziraju svečanosti i glazbena predstavljanja, u čast i sjećanje na “najmanje shvaćenog glazbenika u zemlji”, iščezlog 8. ožujka 1869. Hector Berlioz i danas u “duhu vremena” je začuđavao, pa se njegova glazba nije svima dopadala, iako je oduvijek smatrana “kreativnim uspjehom”.Djelo mu je ostavljeno po strani i gotovo zaboravljeno. Jedino je Fantastična simfonija /La Symphonie fantastique/, komponirana 1830., odoljela zaboravu, podržavana iz Chicaga i Minhena, zahvaljujuci Rafaelu Kubelihu ili u Londonu gdje su ga neumorno predstavljali Thomas Beeckhamu i Colinu Davisu. Vrijeme je pobilo pogrešne tvrdnje poput navoda izvjesne Alice Gabeaud, koja je kod Laroussea, 1930. godine izdala knjigu pod nazivom : “Hector Berlioz, francuski glazbenik rođen u oblasti Isère 1803. i umro u Parizu 1869, imao je buran i bizaran život”.

Berliozov život je bio onakav kakvim ga je zamislio: otac, poznat i slavljen liječnik usmjerio ga je prema glazbi, naučivši ga svirati flazolet, gitaru i flautu. Ali bezuvjetno je nastojao da ga Hector naslijedi, pa mu je omogućio odlazak u Paris. Mladić je proveo godinu dana na Medicinskom fakultetu i posvađao se s obitelji, upisavši se na glazbeni Konzervatorij. Od tog doba pa do kraja postojanja, upoznao je brojna negiranja, podvale, pokušaje ponižavanja, niske udarce koje su mu upućivali kolege glazbenici, ali i zvaničnici.Prvi jer nisu uspijevali živjeti od umjetnosti, a ostali zbog neprihvaćanja njegovih inovacija i stvaralačkih neobičnosti.

-Victor Berlioz – pisao je Théophile Gautier – posjedovao je za svoju umjetnost neopisivu strast i volju, posvetivši glazbi cijelo svoje biće.

Da bi se razumjele kompozitorove osobenosti i karakter, neophodno je pročitati njegove memoare pune pasije, nesvakidašnje iskrenosti i značajne stilske razine. Berlioz je bez suzdržavanja izražavao osjećaje, sa poletom dijelio elan i posebnu unutrašnju snagu. Recit o Estelle, predivnoj 17-godišnjakinji kojoj je sa 12 ljeta posvećivao prve balade, plijeni: -Kada sam je vidio osjetio sam udar, odmah sam je zavolio i upao u zanos koji me nije napuštao…

Berlioz, zaljubljen u ljubav, oženio se s Harriet Smith, članicom grupe koja je u pariskom teatru Odéon dugo predstavljala “Hamleta”. Prema svjedočenjima prijatelja Deschampsa: – Hector nije oženio irsku glumicu niti Ophéliju, nego Shakespearea, osobno!

Maestro simfonije

Po dolasku u drevnu Lutèce /izvorno ime Parisa/, Berlioz je ostvarivao concertos za solistički instrument i orkestar, među kojim “Harold u Italiji” – potvrdu njegove naklonsti altou. Posvuda je bio na vrhu sa simfonijama, posebno Fantastičnom, osobnom i eksplozivnom potragom, nedokučivim uvodom u opisnu glazbu, ali i sa “Roméom i Juliettom” , čija je “ljubavna scena” prema Wagnerovom tumačenju ‘najljepša melodija koju je ostvarilo ljudsko biće’.

Glazbenik je oduševljavao i djelima u kojima je upotrijebio glas, kao u “Ljetnjim noćima”, melodijama ostvarenim prema Gautierovim poemama. Poletnost ali i sumnja poznavatelja glazbe, dolazili su od oblika njegovih posebnih formata, sačinjenih od cantata i oratoria. “Kristovo djetinjstvo”/L’Enfance de Christ/, iznenađivalo je navodnim nepodudarnostima i moćnim opozicijama, neuobičajenim u kompozicijama epohe.

Ipak, najviša lirična razina dostignuta je u “Trojancima”/Les Troyens/, takozvanoj operi-albatrosu. Duga,nesavršena, pomalo barbarska, posvađala ga je sa Wagnerom, mlađim desetljeće, čiji su prvi opusi označavali da se u potpunosti može mjeriti za Berliozom. Kasnije su “Trojanci” proglašeni “najfascinantnijom galskom operom”.

Napokon “Velika Misa mrtvima”/La Grande Messe des morts/, najupečatljivija duhovna glazba 19. stoljeća, očaravala je sa zborom od 200 izvođača, 16 cimbala, 1.000 instrumenata sa žicama i 32 bakarna.

Odavno se ističe kako nakon Berlioza, galska ozbiljna glazba nije ista. Radikalno inovirajući način stvaranja, obilježen je igrom glazbenih obojenosti, usvojenih kao modus umjetničkog izražavanja. Ohrabrivao je istrazivanja Belgijanca Josepha Saxa, izumitelja saksofona, koji je među prvima upotrijebio particije galskog kompozitora.

Orkestralni režiseri nisu bili oduševljeni Berliozom jer je zahtijevao rijetke instrumente, nepoznate dodatke i pomagala. I aktualno, njegove kombinacije začuđuju: obratno povezani instrumenti, suprotno navikama epohe, nisu trebali ostvarivati zvukove, što se nije događalo jer je sve bilo uhodano i koherentno. Wagner nikada nije zaboravio lekcije galskog kompozitora, a Malher je naslijedio Berliozovu kompozitorsku slobodu.

Stoljeće nakon iščeznuća Olivier Messiaen je pronašao isto zrno ludosti, dosljedno slijedivši kompozitora. Poznata je glazbenikova naglost, napadi ljutnje, smrknutost i burne reakcije protiv drugih i samog sebe. Također, njegova briga za kompletna ostvarenja pa je sve radio sam. Za razliku od mlađih kolega, livrete skoro svih svojih lirskih djela, ostvario je osobno.

“Trojanci” ne bi bili što jesu da nije preveo “Eneidu”. U početnoj sceni libreta “Faustovog proklestva“ /La Damnation de Faust/ je napisao: -Umorna zima ostavila je mjesto proljeću; priroda se podmladila. Umjetnikova jednostavnost odredila je nastavak stvaralaštva, obilježenog mnoštvom turneja. Nastupao je u Belgiji, Njemačkoj, Pragu i Rusiji, gdje je bio cijenjen i veoma uvažavan.

Zadnja vrijedna ostvarenja bila su mu “Te Deum” te “Béatrice i Bénédicte” iz 1862. godine, tokom koje je ostao bez supruge Marije Recio, koju je vjenčao 1854. Umro je desetljeće i pol kasnije od zagušenja mozga.

U rodnoj kući kompozitora, Muzeju “Hector Berlioz”, otvorenom 1935. I sasvim renoviranom 2003, godine, svakog kolovoza se organizira festival klasične i romantične glazbe.Simfonijski koncerti i glazbeni “rendez-vous”, programirani su u dvorcu Louis XI.

Autor: Džana Mujadžić

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH