Pratite nas na društvenim mrežama

Dževad Karahasan – Što pepeo priča

Kultura

Dževad Karahasan – Što pepeo priča

Iza korica jedne knjige smještena su tri dijela, prvi Sjeme smrti, drugi Utjeha noćnog neba i treći Miris straha. Svi naslovi su simbolični i nose određenu mistiku i poruku.

Veličanstveno umjetničko djelo, roman o Omaru Hajamu (1048-1131), persijskom matematičaru, astronomu, filozofu i pjesniku, nesumnjivo jednom od najznačajnijih ljudi srednjeg vijeka. Glavni junak Omar Hajam u romanu je nazvan hakim, što u prijevodu znači čovjek znanja. On je autentičan znanstvenik, on je biće koje vječito postavlja pitanja, ali ne nalazi odgovore u svijetu gdje svi podmeću svoju istinu. Radnja romana događa se uglavnom u Isfahanu. Godinama je Karahasan proučavao i zaista ga je vjerodostojno predstavio. Stoga je roman Što pepeo priča himna životu i himna ljubavi.

“Vanvremensko remek-djelo! Roman koji seže u daleku prošlost, a ipak je tako savremen, koji raskošnu radost pripovijedanja i užitak u detaljno istraženim historijskim činjenicama povezuje sa univerzalnim i gustim refleksijama. Jedanaest godina rada je bosanski autor Dževad Karahasan uložio u svoju šaroliku, orijentalno ukrašenu historijsku panoramu koja se odigrava u 11. vijeku, za vreme vladavine Seldžuka, u bajkovitoj persijskoj metropoli Isfahanu.” – Zigrid Lefler

“Kada Karahasan čitaoca odvodi na Bliski istok iz 11. i 12. vijeka, njemu se u prvom planu ne nalazi autentična romaneskna biografija u kojoj bi se neka historijska radnja povezala sa egzotičnim mjestima i filozofskim temama, kako bi stvorila panoramu jednog života. Autor itekako vlada izvorima i naučnom literaturom vezanom za temu, ali on svoj materijal i znanje u potpunosti stavlja u službu unutrašnje istine realistične fikcije u romanu. Tako roman postaje i autoportret pisca kao čovjeka nadahnutog znanjem i mučenog postojanjem.

To kako Karahasan uspijeva da drži pod kontrolom nepreglednu građu svog romana, svjedoči o njegovom nevjerovatnom majstorstvu. Roman sve svoje razvoje i zaplete obuhvata u jedno pulsirajuće jezičko tijelo koje povezuje monumentalno sa intimnim i epsko sa dijaloškim.
Ovaj roman Dževada Karahasana predstavlja događaj koji će obilježiti decenije. Biće potrebno mnogo vremena da se shvate sve njegove dimenzije – jedno čitanje jedva da je dovoljno da se stekne uvid u punoću, širinu i dubinu onoga što je ispripovijedano i onoga što je autor zamislio. Potražimo li djela sličnih dimenzija i slične snage, na um nam padaju veliki romani Andrića, Tolstoja i Dostojevskog, ali i Manov “Čarobni brijeg” i Muzilov “Čovjek bez svojstava”.

Odlomak iz romana:

MIRIS STRAHA
1.

Budio se satima. Već cijelu malu vječnost boravio je u gra­ničnom svijetu između blagoslovljenog samozaborava, koji ljudi uživaju u snu, i budnog stanja, uz koje obavezno idu sjećanja, tijelo i svijest o tome da je čovjeka stigao još je­dan dan, ali i svijest toga čovjeka da on sam, taj čovjek, nema razloga i nema izlaza, pa zato ni ovaj dan za njega ne može imati smisla i razloga. Nije mogao ocijeniti kad je to počelo, jer nije otvarao oči, nije imao razloga da ih otvori, a pritom se nadao da će ga opet prihvatiti san, sretna mala smrt u ko­joj smo bez tijela i sjećanja. Ali bi se zakleo da je počelo dugo prije svanuća. Uporno je žmirio, u ludoj nadi da će se neka­ko mimoići s danom koji nadolazi, i potiskivao, trudio se da potisne, sjećanja i svijest o tijelu koje se ne da poreći, o sebi i danu, ali mu je od svega što je želio uraditi polazilo za rukom samo to da žmiri. “Bilo bi pošteno da te zaobiđe dan koji si­gurno nije svanuo tebi, ili da bar dopusti da ti njega izbjegneš”, napola je mislio a cijelim bićem osjećao Omar Hajjam, još uvi­jek žmireći i dobro znajući da će mu i ovaj put biti uskraćeno ono što on smatra poštenim. A njemu neće svanuti ni u ovom danu, koji sigurno nije svanuo radi njega, jer ništa na svijetu nije radi njega još od onog isfahanskog sumraka od prije če­trdesetak godina, kad je našao svoju ženu Sukajnu s licem na podu njihove kuće. Od toga dana nijednom nije osjetio da je nešto, bilo šta, njemu ili radi njega – niti je njemu ili radi nje­ga svanulo, niti je plod na stablu neke voćke sazrio radi njega, niti je neko radi njega i njemu nešto skuhao, niti je neka riječ izgovorena radi njega i upućena zaista njemu…

Kad se pomirio s neizbježnim, otvorio je oči i osjetio jake bolove u njima, kao da su ih sunčane zrake doslovno probile. Zatreptao je, ali su bolovi ostali, možda se čak pojačali. Kao da je na očnim kapcima s unutrašnje strane imao bodlje koje su mu poderale očnu jabučicu. Zatvorio je ponovo oči i pomislio da je budala. Zašto bi sebe prisiljavao da otvori oči ako mu to nanosi bol, on za to nema razloga, njega niko nigdje ne čeka. Ali je nelagoda ostala, ono neugodno osjećanje kakvo čovjek ima u očima od neispavanosti ili od premorenosti, osjećanje koje je uvijek imao kad bi noć probdio nad svojim ili tuđim spisi­ma uz slabo svjetlo svijeće. Tada je, nakon tako provedene noći, cijelo jutro osjećao u očima ovakav bolni pritisak. Ali od čega ga i zašto osjeća sada? Prošle noći nije čak ni noćno nebo gle­dao predugo, iako mu već dugo samo ono donese malo utjehe. Glupa je situacija u kojoj se našao, mislio je – ili trpi bolove ako otvori oči, ili nelagodni i bolni pritisak ako ih zatvori. Između očiju i kapaka imao je jarko obojenu mrenu, koja je bila vatre­no crvena kad je zatvorio oči, a onda se nekako kao ublažila i postala narančasta. Sada je još bila narančasta, ali je treperila kao i onda kad je bila crvena.

Malo je otvorio kapke, toliko malo da su trepavice još bile preklopljene ili prepletene pa se mrena obojila jarko žuto, kao sunce u dječijem pamćenju. Nije više bilo bolova u očima, samo neugodno grebanje neispavanih ili premorenih, možda prehla­đenih očiju. Opet ih je otvorio i uvjerio se da može gledati, pa se uspravio u sjedeći položaj.

Plahtu i deku, kojima se pokrio kad je legao spavati, zgurao je tokom noći u ćošak, tako da su sada bile jedna grudva. Zgu­žvala se i plahta na dušeku, pa se vidi i dobar dio dušeka, s dvi­je-tri žute mrlje, valjda od vune koja se nekad ovlažila, možda od njegova znoja, a nije se na vrijeme dobro osušila. Iako se ha­lat u kojem je spavao malo spustio kad se uspravljao u sjedeći položaj, koljena i potkoljenice su ostali otkriveni. Svuda po koži vidio je velike tamnožute mrlje, koje možda i ne izgleda­ju prljavo, ali sigurno izgledaju odvratno i jesu takve. To bi se moglo bar ublažiti uljem od kunice, kad bi bilo vremena da se ono napravi i utrljava u kožu. Gležnjevi su na objema nogama bili jako natečeni, znak da tijelo zadržava vodu. Trebalo bi pi­ti čajeve od koprive i maslačka, oni popravljaju izmokravanje. Ali bi trebalo uz to bar malo ubrzati srce, u njegovim godina­ma nije dovoljno samo bolje izmokravati. Mogao bi možda jesti više šafrana i đumbira, tada bi sigurno i čajevi za izmokravanje bolje djelovali, a on bi se manje umarao. Ako bi uz to uzimao vodu narančinog cvijeta i cikorija-vodu, ubrzao bi srce i ojačao ga, a i kožu bi bolje očistio, pa bi mu pogled na sebe bio ma­nje odvratan. Šafran, a pogotovo đumbir, morali bi mu popra­viti i probavu, koja je već dugo nešto gora od loše. Ako bi još za gležnjeve, ili bolje za cijele noge, pravio kupke od bokvice i stavljao obloge od jabukova sirćeta s bokvicom, mnogo bolje bi se čistio od otrova i tijelu ne bi trebalo da zadržava ovoliko vode, kojom se brani od vlastitih otrova. Za svaki problem su mu veliki učitelji ostavili neki lijek, ali mu ni oni nisu ostavili razlog da ga uzme.

S naporom se namjestio četveronoške, a onda se teško uspra­vio, oslanjajući se na zid kojim je krov bio ograđen. Tek sada je mogao vidjeti da je dan dobro odmakao, jer je sada mogao vidjeti sjene. Osjetio je kako mu se halat lijepi za leđa, znak da se znojio dok je spavao, ili sada, dok je ležao zatvorenih oči­ju i nastojao nagovoriti san da ga opet primi. Svukao je halat i prostro ga po postelji da se suši. Večeras će ga, kad legne spa­vati, miris znoja koji se zadržao u tkanini sigurno nervirati, na kraju vjerovatno izbezumiti, ali je lakše to podnijeti, nego sada oprati ovaj ili naći neki drugi halat. Nema, uostalom, ni­šta loše u probdjevenoj noći, ako se pritom može gledati ve­liki mir noćnog neba. Preplavila ga je tiha radost. “Hvala Ti, Gospodaru moj, što si stvorio noćno nebo i mene uputio da ga otkrijem”, mislilo je nešto u njemu dok se s naporom spuštao s krova u kuću. Teško je starom čovjeku penjati se uz stepeni­ce, ali je spuštati se još teže. Silazio je okrenut licem prema zi­du, držeći se za rukohvat i svako malo se odmarajući, oslonjen na zid leđima ili prednjom stranom tijela, ako nije bilo snage da se okrene. Tako je, dok se odmarao s desnom nogom na vi­šoj i lijevom na nižoj stepenici, primijetio udno stomaka, već na prijelazu prema preponi, ožiljak koji nikad prije nije vidio.

To ga nije iznenadilo, već neko vrijeme su mu se na tijelu javljali ožiljci kojih prije nije bilo, i to na mjestima na kojima sigurno nikad nije imao posjekotinu ili neku drugu ozljedu. Je li to sjećanje tijela na povrede i uvrede koje je otrpjelo u dje­tinjstvu? Je li najava budućeg raspadanja? Jesu li to poruke iz nekog života koji je mogao, možda i trebao, proživjeti, ali eto nije? Ti ožiljci su, uostalom, nakon nekog vremena nestajali, pa nije imao razloga da se njima previše bavi.

Na dnu stepenica se morao malo duže odmarati. Nije to bio pravi umor, ali je morao predahnuti jer je ukočenom tijelu teško padalo da se kreće, pa se bunilo protiv svakog pokreta. Sad bi bilo najpametnije uzeti abdest i naknadno klanjati sabah-na­maz, to bi ga ugrijalo i razgibalo, pa bi mnogo lakše podnosio život. Trebalo bi se i odjenuti, nema nimalo radosti od pogle­da na sebe, ovako golog i prekrivenog tamnožutim flekama, sa džepovima prazne kože koji vise kao tkanina bez čvrstine. Tu su nekad bili mišići, to je bilo puno i živo, ali su se mišići vre­menom istopili i sad visi koža koju su oni ispunjavali i zateza­li. Protiv toga nema lijeka, kao ni protiv smrti, ali se može bar sakriti od pogleda, naprimjer tako da se čovjek odjene. Ni dok je bio mlađi i cijel čovjek, nije se ni sebi samome rado pokazi­vao ovako razgolićen. Ali bi se prije odijevanja morao oprati, a to je već cijeli poduhvat.

Dvije-tri sasušene smokve, malo hljeba, jedva tri zalogaja, tvrdog kao kamen, i komadići sira koji se već razmekšao, leža­li su na trpezi. Od sinoć, od večere? Ne, nije večerao, kasno je sinoć došao i odmah se odvukao na krov da spava. Od jučeraš­njeg doručka? Bog zna otkad je, u svakom slučaju se to više ne da jesti. A njemu se ne da ni tražiti nešto jestivo u kući u kojoj vjerovatno ionako ne bi ništa našao.

Pogled mu je pao na galabiju koja je visila niz vrata musan­dre, okačena o polugicu kojom se ta vrata zatvaraju. Prišao je, omirisao galabiju i uvjerio se da je čista. To je sigurno Taida, komšinica koja se pomalo brine o njemu, našla negdje u kući prljavu galabiju, oprala je i vratila ovdje da bi mu pala u oči kad bude tražio nešto za odjenuti. Obradovao se čistoj galabiji kao neočekivanom poklonu. Sišao je u podrum, oprao se, a onda se vratio u kuću i navukao ovu galabiju, pa bez zadržavanja i premišljanja krenuo iz kuće.

Nekoliko koraka od svoje kapije sjetio se da nije klanjao sabah, a malo nakon toga se naljutio na sebe i opsovao, jer je shvatio da se sabah-namaza sjetio samo zato što su ga ukočenost tije­la i nespretnost pokreta podsjetile da je klanjajući namaz htio ugrijati i umekšati mišiće. Je li moguće da ga je i molitva osta­vila? Ili je on izgubio sposobnost za nju? Bijesno je otpljunuo, nazvavši sebe budalom, pa nastavio put.

Udno brda na kojem je stajala njegova kuća susretala su se dva puta, od kojih je jedan vodio prema starom gradu, a drugi uzbrdo, prema selu udaljenom odavde nekih pola sata hoda. Stotinjak koraka od ovog raskršća, negdje na polovini brda, stajala je kuća njegovih komšija, oko koje se sada okupila ve­lika gomila ljudi i očigledno nešto živo raspravljala. Krenuo je gore da vidi je li se to komšijama nešto dogodilo.

Nije njima, ali jeste njihovom psu. Neko mu je odrezao gla­vu i prikovao je na kapiju, a obezglavljeno tijelo ostavio da leži pored avlijskog zida. Kapija je bila širom otvorena, u avliji je komšinica sjedila na tlu i, odsutna duhom, udarala se dlanom po grudima nesvjesna onoga što radi, dok je njezin muž izgu­bljeno lunjao po dvorištu, kao da nešto traži. Neko od oku­pljenih je objasnio Hajjamu da su se jučer poslijepodne trojica momaka vukla oko kuće i nešto razgledala. Bili su odjeveni u bijelo, sa crvenim kaiševima preko grudi i crvenim čizmama na nogama. Iz toga su svi okupljeni izveli zaključak da je velika sreća što su samo ubili psa i odveli pet ovaca, jer oni u bijelim odorama i sa crvenim kaiševima inače pokolju kućnu čeljad ili bar jednog člana obitelji, uglavnom oca. Rijetka je sreća da se oni zadovolje time što odvedu nešto blaga, a sve ukućane i veći dio blaga ostave na miru.

Hajjam je odmahnuo rukom i pljunuo, pa se okrenuo i zapu­tio se niz brijeg prema starom gradu. Gubio je dah, na trenutke je osjećao kako mu ono što se u njemu uzburkalo steže grlo i navlači mu mrak na oči. Shvatio je šta se ovdje dogodilo čim su spomenuli momke u bijelom, s crvenim kaiševima preko gru­di, čovjek koji je govorio nije ni završio rečenicu a Hajjamu je iz želuca krenulo ovo što mu sada koči zglobove i steže grlo. To se nekoliko sitnih lopova opremilo onako kako su opremljeni ljudi njegovog nekadašnjeg prijatelja Hasana Sabbaha i ukralo pet ovaca od ovih nesretnika. Znali su da niko neće ni pomi­sliti da progoni ljude Hasana Sabbaha, zato su se opremili kao oni i potrudili se da djeluju kao oni.

Kako je pomislio na Hasana, u Hajjamu je uskuhalo sve ono sa čim se bori već više od četrdeset godina – bol, bijes i oča­janje, slutnja da je Hasan naložio Sukajnino umorstvo i želja da ta slutnja ne bude istinita. Ali je ovaj put tu bilo još nešto, već dugo njega podsjećanje na Hasana ne dovodi u ovo gotovo mahnito stanje. Izgubio je korak i posrnuo od bijesa kad mu je sinulo šta je to novo danas: njega vrijeđa to što su se Hasan i njegovi srozali do sredstva kojim sitni lopovi zastrašuju siro­tinju po selima i predgrađima. “Jesam li stvarno postao tolika budala!?”, pomislio je. “Zar bi meni bilo lakše podnositi ovu pustinju od života da su oni ostali strašni i mračni!?” Još neko vrijeme se pravio da raspravlja sa sobom i tražio dokaze da se u njegovom životu ništa neće promijeniti, pogotovo ne nabo­lje, ma šta da se dogodi sa Hasanom i njegovima. A pritom je znao da se ovdje radi o sujeti, o onoj tužnoj potrebi unesreće­nih ljudi da im propast donese neka velika snaga. Nije njemu lakše nositi nesreću ako ju je donijela velika sila svjetskog zna­čaja, i on to dobro zna, ali se tada valjda lakše pomiri s njom.

Bio je udnu brijega kad mu je u sjećanju zazvonio Hasa­nov glas, koji sigurno nije poželio čuti. Govorio je o strahu, o kojem je često, rado i opširno govorio kad god je Hajjam bio voljan da ga sluša. “Čovjek je biće straha”, mudrovao je glas u sjećanju, “nema boljeg načina da čovjeka oblikuješ od uprav­ljanja njegovim strahom. Možeš od njega napraviti junaka ili mudraca, pobožnog roba Božijeg ili živinu koja ništa ne pri­znaje, možeš napraviti šta god hoćeš i šta god ti treba – samo ako znaš upravljati njegovim strahom. Neki stari mudraci uče da je čovjek životinja bez krzna i perja, neki drugi da je to životinja koja govori i da je to njegova glavna posebnost. Objava nas uči da je čovjek jedino stvorenje koje nastoji sa­znati svog Stvoritelja, a mnogi naši učitelji vjeruju da je naša glavna posebnost u tome što znamo za svoju smrt i to znanje nosimo od malih nogu. Sve to je sigurno istina, ni budala ne bi posumnjala u to, ali ti ja tvrdim da je najvažnija čovjeko­va posebnost – njegov strah. Sigurno si primijetio da svaka normalna životinja bježi od onoga čega se boji, njima je strah razlog da se što prije udalje. Samo čovjeka privlači neodolji­vom snagom ono što u njemu budi strah, uplašeni čovjek se poput grane na vjetru njiše i koleba između želje da pobjegne od onoga čega se boji i potrebe da mu priđe i možda se sjedini s njim. Zašto je to tako? Zato što čovjek svoj strah nosi u se­bi, a u životinju on dospijeva izvana i nestane kad se životinja udalji od onoga što ga je izazvalo. Čovjek je jedino stvorenje koje od rođenja nosi u sebi strah, on svoj strah donese sa so­bom na svijet onako kako donese svoje srce ili potrebu da di­še. Strah određuje sve misli i osjećanja, postupke i ponašanje svog čovjeka. Od tvog straha zavisi kako ćeš se moliti Bogu i kako ćeš jesti, kako ćeš ići u borbu a kako čeznuti za ženama. Tvoj strah određuje šta će ti u životu biti važno i s kim ćeš se družiti, šta ćeš naučiti i o čemu ništa nećeš saznati. Reci mi kakav ti je strah i ja ću ti reći kakva će ti biti sudbina.

Zato ti ja kažem da moć nad ljudima ima onaj ko upravlja njihovim strahovima. Ne bih rekao da danas postoji takav, mnogi su danas strahovi i mnogo je onih koji ih izazivaju, ali mi se čini da njima niko ne upravlja svjesno i s jasnom na­mjerom. Kažem ti da ću to sutra biti ja, jer sam ja prvi shva­tio koliko je strah važan. Sutra će od mene strahovati sultani i veziri, jer će znati da ih moj bodež može stići usred njihova dvora, pod vodom i na vrhu brda, u ženskom zagrljaju, za tr­pezom i na sedždi. Od mene se neće moći skloniti, kao ni od ružne misli i svog straha, a što je najgore – to će dobro zna­ti. Od mene će strahovati i siromasi, jer neće razumjeti ono što radim, pa će misliti da sam surov i možda lud. I moji lju­di će strahovati od mene, jer će misliti da se ničega ne bojim i da sam zato spreman i sposoban za sve. Ja ću, kako vidiš, određivati kako će se ko bojati i zato ću vladati svijetom. Ja ću upravljati strahovima ljudi, tako ću ih oblikovati i voditi prema istinitom saznanju.

Sigurno si primijetio da strah ima svoj prepoznatljiv, sasvim poseban miris. Zamisli svijet nad kojim, poput oblaka, lebdi taj miris, ili, još bolje, ispunjava ga, istovremeno izbija iz svakog od živih ljudi i okružuje ga. To će biti svijet mudre ozbiljnosti i truda oko posljednjih stvari, a ne ovaj vrckavi svijet površne cike i lažne radosti. Vjeruj da će to biti dobar svijet, a ja ću ga oblikovati, ja već znam kako.”

Počeo ga je oblikovati ni godinu nakon što je ovo povjerio svom prijatelju Hajjamu, umorstvom velikog vezira Nizamul-Mulka, a možda i ubistvom Hajjamove žene Sukajne. Krenuli su s na­mjerom da sve okrenu tumbe i stvore jedan novi svijet, tvrdeći da će tek tada svijet stajati na nogama, a ne na glavi, onako dakle kako treba. A evo dokle su došli. Je li ovo zaista najvažnija pro­mjena svijeta koju je njegov nekadašnji prijatelj uspio izazvati? Je li ovo njegov novi svijet? Da se iza straha koji je on prosuo po svijetu sakrivaju kokošari i džeparoši? Lijepu je slavu postigao!

Je li se isplatilo radi toga poduzeti sve što su Hasan i njegovi poduzeli? Ubiti tolike ljude, toliko pustoši proširiti svijetom, opustošiti i život svog prijatelja Hajjama? Svijet, evo, miriše na strah, kao što je on svojevremeno želio, od svakog čovjeka s ko­jim je sad razgovarao osjetio se strah jasnije i jače nego znoj, ali šta se time dobilo?! Šta je dobio Hasan, šta svijet, šta njegovi sljedbenici? On se zakopao gore u Orlovom gnijezdu, osamio se i sakrio od ljudi, ubio, kako se čuje, oba sina, a ženu i kćeri udaljio od sebe… Dragi Bog najteže kažnjava budale time što im ispunjava želje. Sve to uraditi da bi kokošari, maskirani kao njegovi ljudi, nekažnjeno odnijeli nečiju kokoš! I da bi se nje­gov prijatelj Hajjam zakopao ovdje, u Nišaburu, sakriven od ljudi i od svijeta, ali nažalost ne i od sebe.

Opet je odmahnuo rukom, pljunuo i ubrzao korak. On to ne može i ne želi znati, on se nakon Sukajnine smrti sklonio ovamo, u Nišabur, nadajući se da će se skloniti od svijeta, ali i od vlastitih sjećanja i pitanja. Saznavao je on i ovdje da nestaju države i nastaju nove, i to brzinom kojom su se nekada podi­zale i rušile kuće, ali je njemu uspijevalo da o tome sazna do­voljno malo da mu sve to ostane maglovito i daleko. Do njega su dospijevale i vijesti o neprekidnim ratovima, koji su znali u nekoliko mjeseci izbrisati cijele prastare gradove, on je to sa­znavao jer se nije dalo izbjeći, ali je to istog trena zaboravljao ili potiskivao na rub svijesti. Ali kako se sakriti od sebe samo­ga, kako sebe potisnuti na rub svijesti ili potpuno istisnuti iz sebe?! Čovjek se ne može sakriti niti izliječiti od sebe, ne može se otresti sjećanja kao što se ne može osloboditi od svoje kože. Možda zato što koža, kosti, unutrašnji organi, pamte bar onoli­ko koliko pamte svijest i duša? Već godinama on i nije ništa više nego niz sjećanja, uzdaha i slika, sve izvan toga je puko znanje. “A ono što je u meni, što je jedini stvarni ja, ne mora tražiti do­zvolu da me podsjeti na sebe”, mislio je ogorčeno.

Uz Nišabur se, kao uz većinu perzijskih gradova, sterao stari grad, podignut u predislamsko doba. Nakon arapskog osvoje­nja Perzije, na rubu zatečenih gradova počela su nicati naselja koja su brzo rasla jer se u njima nastanjivala nova elita, uz koju su išla bogatstva od osvajanja, novih zanata, trgovine, dok je u starim gradovima ostajala živjela sirotinja i Zerduštovi sljed­benici, koji su ostajali u svojim kućama i na svojim posjedima. Pritom su se ti gradovi, lišeni prihoda i bogatstava, vremenom osipali, zapuštali, starili prebrzo i ružno. I u njima je sigurno rastao broj kuća i njihovih žitelja, ali su se po svemu drugome oni smanjivali, kao da novi dijelovi grada iz njih isisavaju snagu i život. Jedina živa mjesta i okupljališta ljudi u starim gradovi­ma bili su hanovi za siromašnije putnike, koji sebi nisu mogli priuštiti boravak u boljim i uglednijim hanovima iz novih na­selja, i krčme u kojima su starosjedioci otkrili dobar i siguran izvor zarade. Oni su, naime, nastavili proizvoditi i prodavati vino i druga opojna pića, koja muslimani nisu smjeli ni pro­izvoditi niti njima trgovati, a ako su bar dio svojih proizvoda mogli prodati u vlastitoj krčmi, obilat prihod bio im je gotovo siguran. U krčmama su se sastajali nemuslimani koji su živjeli u gradovima, siromašniji putnici koji su se u njima zatekli, mu­slimani skloni piću, takozvani slobodni mislioci, besposličari i doušnici, nesretnici koji su našli zaradu u tome da muslima­nima iz novih dijelova grada tajno prodaju piće kupljeno ov­dje, ali su navraćali i mnogi drugi. U krčme su, tako, redovno zalazili ljudi skloni slobodnom i razuzdanom razgovoru, jer se tu smjelo glasno reći ono što se na drugome mjestu ne bi reklo ni šapatom, zato što je protiv vlasti, pa je opasno po život, ili je protiv običaja, skaredno i nepristojno, pa čovjeku udara na obraz, ili je mahnito, pa dovodi u pitanje spas duše ili joj bar otežava put na onaj svijet. Dolazili su i oni koji se vole grubo našaliti ili gledati takve šale, jer je ovdje za njih uvijek bilo za­bave i užitka. Bilo je, jer su se ovdje okupljali i nesretnici koji su spremni otrpjeti svaku uvredu, grubost i poniženje za čašu vina, ili čak i bez te plaće, radi nekog njihovog gorkog užitka u tome što su uvrijeđeni pred svjedocima. Redovno su narav­no zalazili i ljudi željni ženskog društva koje ne obavezuje ni na šta, jer ne ostavlja ni tragove ni sjećanje, a ipak donosi neki čemerni užitak svakome ko je spreman da pristane na njega i zadovolji se njime. Već godinama je Hajjam ubijao dane na ta­kvim mjestima, najviše u uvijek punoj krčmi kod Buzurgomida, uglednog i bogatog Zerduštovog sljedbenika, koji je, zahvaljujući svom bogatstvu, mogao kad je htio doći do prvih ljudi u gradu.

Krčma je zauzimala cijelo prizemlje velike Buzurgomidove kuće, te cijelo unutrašnje dvorište. Unutra su svi pregradni zi­dovi bili uklonjeni, tako da se dobio ogroman prostor u kojem bi se našlo mjesta za dobrih stotinjak ljudi. Taj prostor je nose­ćim zidovima bio podijeljen na tri prostorije, a onda je svaka od tih prostorija, vještom građom sećija koje su oko jednog ili dva stola zatvarale gotovo puni krug ili polukrug, bila podije­ljena na dva-tri odjeljka u kojima su ljudi mogli sjediti i uživati u svom društvu, piću i razgovorima, prilično dobro zaklonjeni i u svakom slučaju nesmetani od drugih sličnih društava. Slično je bilo uređen i vrtni dio krčme, u kojem je svaki sto bio uvelike skriven od pogleda sa strane grmovima jasmina, ruže, pone­kim drvetom. Tako je svaki sto nudio mjesta za desetak ljudi, koji su se nesmetani i gotovo potpuno skriveni, u sjeni drveta i okruženi ugodnim mirisima, mogli posvetiti svojim porocima ili potrazi za zaboravom.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

NA VRH