Pratite nas na društvenim mrežama

Ako ti jave da sam pao – Dario Džamonja

Kultura

Ako ti jave da sam pao – Dario Džamonja

“Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.”

Knjiga “Ako ti jave da sam pao…” obuhvata 277 kratkih priča pisca, novinara, boema i Sarajlije Darija Džamonje u kojima se prožimaju komični, ali veoma tragični događaji iz njegovog života. Jednu priču posvetio je niškoj „Moravi“ bez filtera, u drugoj se prisjetio pjesme koju mu je na bolničkom uzglavlju šapnuo Mika Antić, a onda je britko opisao susret sa Bukovskim u raspaloj američkoj kafani, gdje mu je Čarls rekao (ne znajući da je pisac) da bi se morao baviti pisanjem.

Pojedine priče posvećene su ljudima koje Džamonja naročito nije volio, naziva ih PAPANI – Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista. Nažalost, “papani” čine dio našeg svijeta, često u broju koji je teško podnositi, i zbog toga treba pročitati ovu knjigu.

Džamonjine priče su do srži jasne, stil mu je brz i oštar, koji će vas iz suza u smijeh prevesti prije nego što se snađete. Mnogi su se složili u jednom – da samo istinski pisac umije oblikovati jezik na način na koji vajar oblikuje glinu, a da pri tome taj jezik ne bude stil nego trag ljudskog postojanja. Daco je to znao.

Miljenko Jergović u tekstu „Ljudi i grobovi“ povodom ove knjige, između ostalog, je napisao: “Dario Džamonja u samo nekoliko riječi pogodi atmosferu, on vlada emocijama svojih čitatelja, njegove kratke priče od tri do najviše desetak novinskih kartica imaju savršenu dramaturgiju, s efektnim, sjajno izvedenim obratima. Nikada nisam čitao pisca koji na tako uskom prostoru i iznad ambisa izvodi takve piruete i preokrete u priči. Džamonjini likovi imaju, u riječ ili dvije, savršeno obrazloženu motivaciju. Repertoar njihovih odnosa nije bogat i raznolik, ali su vrlo raznolike njihove sudbine. Čudo jedno što sve život učini čovjeku. Dario Džamonja bio je time opsjednut, već i zbog svega što je život učinio njemu. Bio je usamljen i nesretan čovjek, iako je imao puno prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je vječiti pijanac, gubitnik gorke duše, pritom pisac jedne danas slabo egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom kanonu ovoga čitatelja, Džamonja je već za života imao, i imat će, kraljevsko mjesto. Oprostite gospodo – vi koje sam maloprije u piščevo ime poslao u materinu – ali nitko nije tako pisao kratke priče. Ni Carver ni ova fina stara gospođa iz Kanade, ni svi drugi koji su u miru svojih domova čitali Antona Pavloviča Čehova. Džamonja nije imao mir svoga doma. Iz nesređenosti i s ulice teško je pisati, a on je pisao tako.”

…jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to ti je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako – to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH