Pratite nas na društvenim mrežama

Abdulah Sidran, dvije pjesme

FOTO: David Klein/Unsplash

Kultura

Abdulah Sidran, dvije pjesme

ZAPIS O ČUDU

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

 

POTREBNO MI JE DUŠO

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju-
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka – čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
“Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim…“

Otkrijte svijet umjetnosti i kulture!

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još iz rubrike Kultura

Advertisement

NAJNOVIJE

Advertisement
NA VRH